Za slobodu i neuvjetovanost
Živjeti slobodno
Blog
utorak, rujan 29, 2009
Piše: Jadran Kale

Da, na žalost, znanje jest roba. Na prodaju te robe me u nastavi podsjeća pravno utanačen sljednik potpisne liste studenata na predavanju ili na seminaru, gdje kupac svojim potpisom potvrđuje da mu je prodavač isporučio zajamčeni sadržaj i izvještio ga u unaprijed deklariranim umijećima.


Studentsko opovrgavanje znanja kao robe kao sveučilišnog me nastavnika zateklo nekoliko dana nakon predaje disertacije u kojoj sam dao za pravo onima koji kulturu vide kao robu. Pred traženjem izjednačenih startnih pozicija u ključnom kvalificiranju za radni vijek ne gajim ništa doli odobravanja. Ipak me čitava ova akcija neposredne demokracije rastužila svojom pospanošću. Iz perspektive mojeg doktorskog istraživanja, čitava je znanost u kojoj radim nastala nakon što je kultura kakvu proučava postala robom. Uz ove studentske događaje može se jetko konstatirati da današnje upućeno prosvjedništvo stiže iz istog subkulturnog spremnika koji se ovih godina podivljalog trženja po zakonitostima marketinga također prometnuo u traženu robu. Izokretanje privatnosti u javnu robu kakva u predahu bolje prodaje reklame i njihove proizvode svoju najisplativiju kombinaciju postiže križanjem s mladošću.

Na ovom se mjestu ne radi o tomu da je nekakav jedinstveni društveni blok mladosti trebao bojkotirati razredbene turneje ponižavajućih medijskih produkcija koje svojim društvenim prostorom trguju tim bolje što god više niskosti uspjeli izmamiti među prikazivanima. To ostaje na prosuđivanje uvijek iznova prakticiranom tržištu i odgoju. Pred studentskim nijekanjem znanja kao robe radi se o tomu da se prije posezanja za velikim riječima propustilo uočiti da je rođenje postalo robom, življenje je postalo robom i umiranje je postalo robom. Voda, zrak i otpad su roba. Percepcija nekompromitirane mladosti je prvoklasna roba. I svaka od ovih roba ima svoje živo tržište. Na nastavnom tržištu rada i na tržištu znanja pravila trgovanja utanačena su bolonjskom reformom visokoškolske izobrazbe, koja je prošle godine proizvela prve prvostupnike i uvela prve diplomske studente.

Razvrstavanje ovih novih artikala na policama tržišta rada nije ništa manje bešćutno od petrificiranja kulture na intelektualnom tržištu industrijskog društva, kakvo nije sposobno baratati npr. s pjesništvom kakvo se prilagođavalo slušateljstvu u svakoj novoj izvedbi. Kad su tiskane verzije pjesama iz široke cirkulacije postale kulturnim polazištima novih društava umrla je predaja i rodila se tradicija. Zapovijeđeni oblici odijevanja stanovništva pod nekadašnjom životnom vojnom obvezom gradivo su iz kojeg je romantičarski kazališni kostim kao zakoniti roditelj porodio nešto tako predmnijevano bezvremeno i netržišno kao što je to narodna nošnja. Takve su sentimentalne novčanice svakog društva roba u trgovanju jednog dijela društva s drugim. Tako su pred novim ugrozama dojučerašnji prezreni promaknuti u vrijedne objekte nove kulturne marke. Da li je znanje roba? Da, na žalost, znanje jest roba. Na prodaju te robe me u nastavi podsjeća pravno utanačen sljednik potpisne liste studenata na predavanju ili na seminaru, gdje kupac svojim potpisom potvrđuje da mu je prodavač isporučio zajamčeni sadržaj i izvještio ga u unaprijed deklariranim umijećima. Na to me podsjeća i kupčevo izjašnjavanje o kakvoći prodavačeve robe, dugo očekivana i dobro došla standardizirana primjena anketiranja studenata o obilježjima izvođenja nastavnih predmeta. Izborni nastavni predmeti su roba čija vrijednost raste ili pada, ovisno o interesu potrošača. Roba nastavnih predmeta je prikladno ambalažirana u lakše usporediva jednosemestralna pakiranja. Dućani najbolje robe zovu se nastavnim središtima izvrsnosti, a izvrsnost sudjelovanja kupaca u trgovanju mjerilo je i njihove vlastite preobrazbe u robu. Uostalom, ono što se nekoć u zajednici nastavnika i studenata ocjenjivalo "s pohvalom" sada je bukvalno "izvrsno".

Kao u svakom trgovanju, cjenkanje u osnovi znači pristajanje na obrazac trgovanja. Potpis na novokoncipiranim potpisnim listama, kao i svaki od drugih sporazumnih postupanja na tržištu nastave označuju pristanak na ovakav obrazac razmjene. Preostatak je tek cjenkanje. Trguje li se i darovanjem ili ljubavlju? Da li je čitava umjetnost samo trenutak preobrazbe nečega (ičega) u umjetničku robu? Iako se pred ovim prosvjedom doima kako s jedne strane klupe sada zvoni jasan glas dok je drugi još promukao, nadam se dobroj trgovini.

zivjetislobodno @ 00:50 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Piše William Deresiewicz. Mogu se samo složiti s ovim. Izvrstan esej.


Odrastao sam u šezdesetima i sedamdesetima, u doba televizije. Treniran sam da se dosađujem, dosada je kultivirana u meni poput dragocjenog usjeva. Trebale su mi godine da otkrijem da neimanje što za raditi ne mora biti loša stvar.





Što želi suvremeno sebstvo? Kamera je stvorila kulturu celebrityja, kompjuter stvara kulturu povezanosti. Kako se dvije tehnologije spajaju - broadband odvrće Web od teksta prema slici, a mreže za društveni networking još više šire povezanost - dvije kulture izdaju zajednički impuls. Celebrity i povezanost su oboje načini kako postati poznat. To je ono što suvremeno sebstvo želi. Želi biti prepoznato, želi biti povezano: Želi biti vidljivo. Ako već ne milijunima, na Survivoru ili Oprah, onda stotinama, na Twitteru ili Facebooku. To je kvaliteta koja nas određuje, to je način kako postajemo stvarni samima sebi - kada nas drugi vide. Veliki suvremeni bauk je anonimnost. Ako je Lionel Trilling bio u pravu, ako je ono što je utemeljivalo sebstvo u romantizmu bila iskrenost, a u modernizmu autentičnost, onda je to u postmodernizmu vidljivost.

Tako mi živimo izričito u odnosu na druge, a iz naših života nestaje samoća. Tehnologija uzima našu privatnost i koncentraciju, ali također uzima našu sposobnost da budemo sami. Iako ne bih trebao reci uzima. To činimo sami sebi; rješavamo se tih bogatstava što brže možemo. Jedan od njenih starijih rođaka mi je ispričao o tinejdžerki koja je poslala 3000 SMS poruka samo prošloga mjeseca. To je 100 na dan, ili otprilike jedna svakih 10 budnih minuta, ujutro, popodne, navečer, radnim danom i vikendom, u vrijeme škole, u vrijeme ručka, pisanja zadaće i pranja zubi. Dakle u prosjeku, ona nikada nije sama više od deset minuta u komadu. Što znači, ona nije nikada sama.

Jednom sam pitao svoje studente o mjestu koje samoća ima u njihovim životima. Jedna od njih je priznala da ju pomisao da bude sama toliko uznemiruje da će radije sjediti s prijateljicom iako treba pisati seminar. Druga je rekla, zašto bi itko želio biti sam?

Na to iznimno pitanje, povijest nudi brojne odgovore. Čovjek možda je socijalna životinja, ali samoća je tradicionalno bila društvena vrijednost. U stvari, čin bivanja sam shvaćan je kao esencijalna dimenzija religijskog iskustva, iako ograničeno na samo odabranu nekolicinu. Kroz samoću rijetkih duša, kolektivno obnavlja svoj odnos s božanskim. Prorok i pustinjak, sadhu i jogi, traže svoju viziju, prizivaju svoje transeve, u pustinji ili šumi ili pećini. Jer mirni, tihi glas govori samo u tišini. Društveni život je zbir tričavih briga, mnoštvo površnih interesa, i religijske institucije nisu iznimka. Ne može se čuti Bog kada ljudi brbljaju oko tebe. Zajedničko iskustvo je ljudska norma, ali samotni susret s Bogom je neuobičajen čin koji osvježava normu. (Neuobičajen, jer nijedan čovjek nije prorok u vlastitoj zemlji.) Religijska samoća je neka vrst samokorigirajućeg socijalnog mehanizma, način. Vidovnjak se vraća s novim tabletama ili novim plesovima, njegovo je lice osvijetljeno starim istinama.

Poput drugih religijskih vrlina, samoća je demokratizirana u vrijeme reformacije i sekularizirana za romantizma. U interpretaciji Marilynne Robinson, kalvinizam je stvorio moderno sebstvo fokusirajući dušu unutra, ostavljajući je da se susretne s Bogom, poput proroka starog, u "dubokoj izolaciji." Njenom nabrajanju Calvina, Marguerite de Navarre i Miltona kao pionire modernog sebstva možemo dodati Montaignea, Hamleta, pa čak i Don Quixotea. Zadnji nas lik podsjeća na esencijalnu ulogu čitanja u toj transformaciji, tisak imao je analognu funkciju u šesnaestom i slijedećim stoljećima kao televizija i Internet u našemu. Čitanje, kako Robinson kaže, "je čin velike introvertiranosti i subjektivnosti." "Duša je susrela sebe u odnosu na tekst, prvo Knjiga postanka ili Matej, a onda Izgubljeni raj ili Vlati trave." S protestantizmom i tiskom, potraga za božanskim glasom postala je dostupna, čak i nametnuta, svima.

Ali u romantizmu samoća je dosegnula najveću kulturnu istaknutost, postajući i literarna i doslovna. Protestantska samoća je i dalje samo figurativna. Rousseau i Wordsworth učinili su je fizičkom. Sebstvo se sada ne nalazi u Bogu već u Prirodi, a da bi se susrelo Prirodu čovjek mora otići njoj. I to otići s posebnim senzibilitetom. Pjesnik je zamijenio sveca kao društveni vidovnjak i kulturni model. Ali kako je romantizam naslijedio i osamnaestostoljetnu ideju društvene simpatičnosti, romantička samoća opstajala je u dijalektičkoj vezi s društvenošću - ako manje za Rousseaua i još manje za Thoreaua, najpoznatijeg samotnjaka od svih, onda sigurno za Wordswortha, Melvillea, Whitmana, i mnoge druge. Za Emersona, "duša se okružuje s prijateljima, kako bi mogla ući u veću samospoznaju ili samoću; i ide sama, neko vrijeme, kako bi mogla uzvisiti svoje razgovore ili društvo." Romantičarsku praksu samoće je obuhvatila Trillingova "iskrenost": vjerovanje da je sebstvo vrednovano mješavinom javnog i privatne biti, ono koje učvršćuje vezu i sa sobom i s drugima. Posebno, kako Emerson sugerira, ljubav prema bližnjemu. Otud poznati romantičarski parovi prijatelja: Goethe i Schiller, Wordsworth i Coleridge, Hawthorne i Melville.

Modernizam je gledao na samoću kao strožu i više izolirajuću. Kao model sebstva i njegovih interakcija, Humeovo društveno suosjećanje otvorilo je put freudovskom narcizmu - osjećaj da duša, zatvorena u sebe i nedostupna drugima, ne može odabrati drugo već biti sama. S iznimkama, poput Woolf, modernisti su zazirali od prijateljstva. Joyce i Proust su ga odbacili; D.H. Lawrence je bio sumnjičav; modernisticki parovi prijatelja - Conrad i Ford, Eliot i Pound, Hemingway i Fitzgerald - bili su hladniji nego njihovi romantičarski prethodnici. Svijet se sada doživljavao kao napad na sebstvo i to s dobrim razlogom.

Romantičarski ideal samoće razvio se dijelom kao reakcija na nastanak modernog grada. U modernizmu, grad nije samo izluđujući više nego ikada, već je postao nemoguć bijeg iz njega, labirint: Eliotov London, Joyceov Dublin. Rulja, ljudska masa, Pakao u drugim ljudima. Duša je potisnuta natrag unutra - otud više asketski razvoj, Trillingova "autentičnost," gdje je osnovni odnos samo sa samim sobom. (Kao što je bilo malo dobrih prijateljstava u modernizmu, bilo je malo dobrih brakova.) Samoća postaje više nego ikad, arena herojskog samootkrivanja, putovanje kroz unutarnje realnosti koje su prostranim i zastrašujućim učinili uvidi Nietzschea i Freuda. Postići autentičnost znači gledati u te vizije bez treptanja. Protestantsko samoispitivanje postaje freudovska analiza, a kulturni heroj, nekad Božji prorok, zatim pjesnik Prirode, sada je romanopisac sebstva - dostoyevskyji, joycei, prousti.

Ne živimo više u modernističkom gradu, i naš veliki strah nije nestajanje u masi već izolacija od stada. Urbanizacija je otvorila put suburbanizaciji, i time univerzalnoj prijetnji usamljenošću. Ono što su transportne tehnologije stvorile - možemo živjeti sve dalje i dalje - tehnologije komunikacije su premostile - sve smo si bliži i bliži. Prva od tih tehnologija, prva prividnost bliskosti, bio je telefon. "Posegni i dotakni nekoga." Ali tijekom sedamdesetih i osamdesetih, naša je izolacija rasla. Predgrađa, šireći se više nego ikad prije. Obitelji se smanjuju ili razdvajaju, majke odlaze iz doma na posao. Elektroničko srce postala je televizija u svakoj sobi. Čak i u djetinjstvu, sigurno u adolescenciji, svi smo bili zatvoreni unutar vlastite čahure. Rastući kriminal, i još brže rastuća moralna panika, odvojili su djecu od ulice. Ideja da možeš izaći van i trčkarati po susjedstvu s prijateljima, nekad upitna, postala je sada nezamisliva. Dijete koje je odraslo između svjetskih ratova kao dio proširene obitelji unutar blisko povezane urbane zajednice postalo je djed ili baka djeteta koje sjedi samo ispred velikog televizora, u velikoj kući. Bili smo izgubljeni u prostoru.

Pod takvim je okolnostima Internet stigao kao nemjerljiv blagoslov. Ne smijemo to nikad zaboraviti. Omogućio je izoliranim ljudima da komuniciraju i marginaliziranim ljudima da pronađu jedni druge. Zaposleni roditelj može ostati u vezi s davno odseljenim prijateljima. Gay tinejdžer ne mora se više osjećati kao nakaza. Ali kako je internetska dimenzionalnost rasla, ubrzo je postala previše dobra stvar. Prije deset godina pisali smo e-mail poruke na stolnim kompjuterima i slali ih preko dial-up veze. Sada šaljemo poruke preko mobitela, stavljamo fotografije na naše Facebook stranice, i pratimo potpune strance na Twitteru. Stalni tijek posredovanog kontakta, virtualnog, simuliranog, drži nas vezanim uz elektronsku košnicu - iako se kontakt, ili barem obostrani kontakt, čini sve više besmislenim. Cilj je sada, čini se, jednostavno biti znan, pretvoriti samoga sebe u neku vrst minijaturnog celebrityja. Koliko prijatelja imam na Facebooku? Koliko ljudi čita moj blog? Koliko Google hitova moje ime generira? Vidljivost nam osigurava samopoštovanje, postaje zamjena za istinsku povezanost. Još nedavno bilo je lako osjećati se usamljeno. Sada je nemoguće biti sam.

Kao rezultat, gubimo obje strane romantičarske dijalektike. Što znači prijateljstvo kada imaš 532 "prijatelja"? Kako to povećava moj osjećaj bliskosti kada mi moj Facebook News Feed kaže da Sally Smith (koju nisam vidio od srednje škole, a nismo ni onda bili toliko prisni) "kuha kavu i gleda kroz prozor"? Moji studenti kažu da imaju malo vremena za intimnost. I naravno, nemaju uopće vremena za samoću.

Barem je prijateljstvo, ako već ne intimnost, nešto što još uvijek žele. Ali koliko god to utjecalo na ljude u tridesetim i četrdesetim godinama, pravi je problem to što je postalo sasvim prirodno za ljude u dvadesetima i mlade. Mladi ljudi danas, čini se, nemaju nikakvu želju za samoćom, nisu nikad čuli o tome, ne mogu zamisliti zašto bi to bilo vrijedno imati. U stvari, njihova upotreba tehnologije - ili da budemo pravedni, naša upotreba tehnologije - uključuje stalni napor da odagnamo mogućnost samoće, kontinuirani pokušaj, dok sjedimo sami za kompjuterom, da zadržimo imaginarnu prisutnost drugih. Godine 1952. Trilling je pisao o "modernom strahu od odsijecanja od društvene grupe makar na trenutak." Sada smo se opskrbili sredstvima da spriječimo taj strah da se ikad ostvari. Što ne znači da smo ga zaboravili. Upravo suprotno. Sjetimo se moje studentice koja ne može sama čak ni napisati seminar. Što više držimo samoću na udaljenosti, manje smo se u stanju nositi s njom i ona postaje više zastrašujuća. Postoji analogija, čini mi se, s iskustvom dosade prijašnje generacije. Dvije emocije, usamljenost i dosada, blisko su povezane. Obje su također karakteristično moderne. U Oxfordovom engleskom rječniku najraniji spomeni tih riječi, bar u suvremenom smislu, datiraju iz 19. stoljeća. Suburbanizacija, eliminacijom stimulacije kao i socijabilnosti urbanog ili tradicionalnog seoskog života, udomaćila je obje. Aliveliko doba dosade, vjerujem, došlo je s televizijom, zato što je televizija dizajnirana kako bi njegovala taj osjećaj. Dosada nije nužno posljedica neimanja što za raditi, već samo negativan doživljaj toga stanja. Televizija, namećući potrebu da se uči kako iskoristiti nečiji manjak posla, sprečava nas da ikad otkrijemo kako uživati u tome. U stvari, nameće strahovanje od tog stanja. Zastrašen si mogućnošću dosade - pa se okrećeš televiziji.

Govorim iz iskustva. Odrastao sam u šezdesetima i sedamdesetima, u dobu televizije. Treniran sam da se dosađujem, dosada je kultivirana u meni poput dragocjenog usjeva. (Rečeno je da nas konzumerističko društvo želi programirati da osjećamo dosadu, jer dosada stvara tržište za stimulaciju.) Trebale su mi godine da otkrijem - a moj se živčani sustav nikada neće naviknuti na tu ideju; još se uvijek moram hrvati s dosadom, trajno sam oštećen u tom pogledu - da neimanje što za raditi ne mora biti loša stvar. Alternativa dosadi je ono što je Whitman zvao dokolicom: pasivno primanje svijeta.

Tako je i s iskustvom samoće trenutne generacije. Ideja samoće je usamljenosti ono što je dokolica dosadi. Usamljenost nije iskustvo odsustva društva, to je tugovanje zbog tog odsustva. Izgubljena ovca je usamljena, pastir nije usamljen. Ali Internet je jednako učinkovit stroj za proizvodnju usamljenosti kao što je televizija za proizvodnju dosade. Šest sati televizije na dan stvara prijemljivost za usamljenost, nemogućnost da se bude sam sa sobom. Do neke mjere dosada i usamljenost se može očekivati, posebno medu mladim ljudima, s obzirom na način na koji je ljudski okoliš kreiran. Ali tehnologija naglašava te tendencije. Kada sam ja bio tinejdžer, mogao sam nazvati razredne kolege, ali nisam ih mogao nazvati 100 puta na dan. Mogao sam se naći s prijateljima kada sam studirao, ali nisam se mogao naći s njima kad god sam htio, iz jednostavnog razloga što ih nisam uvijek mogao pronaći. Ako je dosada velika emocija TV generacije, usamljenost je velika emocija Web generacije. I zgubili smo sposobnost mirovanja, naše kapacitete za dokolicu. Oni su izgubili sposobnost biti sami, svoje kapacitete za samoćom.

A gubeći samoću, što su izgubili? Prvo, sklonost introspekciji, ono preispitivanje sama sebe koje su puritanci, i romantičari, i modernisti (i Sokrat) stavili u središte spiritualnog života - mudrosti, sadržaja. Thoreau je to nazivao pecanjem "u Waldenovom jezercu naše vlastite prirode," "stavljanje tame kao mamca na udicu." Izgubljena je također srodna sklonost za pozorno čitanje. Internet je vratio tekst natrag u televizualni svijet, ali pod uvjetima diktiranim tim svijetom - redefiniranjem naše mogućnosti pozornosti. Čitanje sada znači preskakanje i skimming; pet minuta na istoj Web stranici se smatra vječnošću. To nije čitanje kako ga je opisala Marilynne Robinson, susret s drugim sobom u tišini mentalne samoće. Ali mi više ne vjerujemo u samotan um. Da su romantičari imali Humea, a modernisti Freuda, sadašnji psihologijski model - i to ne bi trebalo iznenaditi - je onaj umreženog ili društvenog uma. Evolucijska nam psihologija kaže da su se naši mozgovi razvili kako bi tumačili složene društvene signale. Kognitivni znanstvenici kažu nam da je "naše donošenje odluka snažno utjecano društvenim kontekstom"; neuroznanstvenici, da imamo "prijemčive umove" koji funkcioniraju djelomično kroz proces "duboke imitacije"; psiholozi, da smo "organizirani našim vezama"; sociolozi, da je naše ponašanje utjecano "snagom društvenih mreža." Konačna je implikacija da nema mentalnog prostora koji nije društven. Jedna od najviše zapanjujućih stvari u načinu na koji se mladi danas jedni prema drugima odnose je ta da se čini kako oni više ne vjeruju u postojanje Thoreauove "tame."

MySpace je zamijenio dnevnik i pismo kao način stvaranja i komuniciranja vlastitog osjećaja sebstva. Prijedlog je da se takva komunikacija radi za svijet širi od samoga sebe ili vlastitih bližnjih, ili grafički radije nego verbalno, ili izvedbeno radije nego narativno ili analitički, ali također da može biti potpuna. Današnji mladi ljudi osjećaju da se mogu učiniti potpuno poznatima drugima. Manjka im osjećaj vlastite dubine i vrijednosti čuvanja te dubine skrivenom.

Kada ne bi bilo tako, razumjeli bi da nam samoća omogućuje integritet kao i istraživanje sama sebe. Rijetki su to pokazali ljepše od Woolf. U sredini Gospode Dalloway, između njezine navigacije ulicama i dirigiranja zabavama, između urbanog meteža i društvene vreve, Clarissa odlazi gore, "povlači se poput redovnice," u svoju tavansku prostoriju. Poput redovnice: Ona se vraća u stanje koje sama smatra nekom vrstom nevinosti. To ne znači da je ona izvještačena. Nevinost je klasičan vanjski znak duhovne nepovredivosti, sebstva netaknutog svijetom, duše koja je sačuvala integritet odbijanjem da se preda kaosu i samo-podjeli seksualnih i društvenih odnosa. To je oznaka sveca i redovnika, Hipolita i Antigone i Ivane Orleanske. Samoća je ujedno društvena slika tog stanja i sredstvo pomoću kojega ga možemo ostvariti. Vrhunski prikaz dostojanstva samoće u Gospodi Dalloway je stara žena koju je Clarissa ugledala kroz prozor. "Ovdje je jedna prostorija," pomislila je, "ondje druga." Mi nismo puka društvena bića. Svatko je od nas također pojedinac, svatko zaseban, svatko sam u vlastitoj sobi, svatko čudesno jedinstven i misteriozno zatvoren u to sebstvo. Zapamtiti ovo, suzdržavati se od društva, znaci početi misliti izvan njega. Samoća, Emerson je rekao, "je geniju postojan prijatelj." "Onaj tko će inspirirati i voditi svoju rasu mora biti obranjen od putovanja s dušama drugih ljudi, od življenja, disanja, čitanja i pisanja u dnevnom, vremenom iznošenom talogu njihovih mišljenja.." Taj se mora zaštititi od intelektualnog i moralnog konsenzusa - posebno, Emerson je dodao, tijekom mladosti. "Bog je sam," Thoreau je govorio, "ali Vrag, on je daleko od samoće; on vidi mnogo društva; on je legija." Sveučilište treba hvaliti, Emerson je vjerovao, ako samo zbog toga što omogućava svojim "odvojenu odaju i vatru" - fizički prostor za samoću. Danas sveučilišta čine sve kako bi spriječila svoje studente da budu sami, da spriječe samodestruktivne činove i također možda, nepopularne misli. Ali nijedna se istinska izvrsnost, osobna ili društvena, umjetnička, filozofska, znanstvena ili moralna, ne može pojaviti bez samoće. "Svetac i pjesnik traže privatnost," Emerson je tvrdio, "da izbjegne javno i univerzalno." Vratili smo se, tražeći putokaze za budućnost u divnoj izolaciji. Samoća nije jednostavna i nije za svakoga. Bez dvojbe, uvijek je bila utočište manjine. "Ja vjerujem," rekao je Thoreau, "da se ljudi još uvijek pomalo plaše tame." Tereza i Tiresias će uvijek biti iznimke, mladi ljudi - a takvi još uvijek postoje - koji preferiraju osluškivati vlastitu dušu, koji stupaju u ritmu nekog drugog bubnja. Ali ako samoća nestaje kao društvena vrijednost i društvena ideja, da li će ostati mogućnost čak i za iznimke? Pojedincu je nemoguće obrnuti smjer kulture. Pojedinac može tek spasiti samoga sebe - što se god drugo dogodilo, pojedinac to uvijek može. Ali potrebna je spremnost da se bude nepopularan.

Posljednja stvar koja se može reći o samoći je da nije vrlo pristojna. Thoreau je znao da će nas "dvojstvo" koje samoća njeguje, sposobnost da se stoji u pozadini i promatra život bez strasti, nužno učiniti pomalo neugodnima za naše bližnje, da se ne govori o uvredi koju implicira izbjegavanje njihovog društva. Ali opet, on se nije brinuo previše o pristojnosti. Nije čak ni volio razgovarati s ljudima tri puta na dan, tijekom obroka; onda možemo zamisliti što bi on mislio o sms-ovima. Mi smo, pak, načinjeni od pristojnosti - slabašan osmijeh, uljudni interes, blijedi poziv - glavna vrlina. Prijateljstvo nam možda izmiče, ali prijateljski stav je univerzalan. Ne označava uzalud "društven" "dio krda." Ali Thoreau je razumio da osiguravanje posjedovanja vlastitog sebe vrijedi nekoliko povrijeđenih osjećaja. Možda je odbijao susjede, ali barem je bio siguran u sebe. Oni koji nadu samoću ne boje se stajati sami.

zivjetislobodno @ 00:03 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 28, 2009
ZNAK TRI PRSTA NIJE SRPSKI ZNAK!

U pravoj poplavi nedvojbenih dokaza o tome koliko i na koje sve nacine Srbi krajnje bestidno,ali ponosno (LOL)prisvajaju tudje i proglasavaju za svoje,ne treba izostaviti ni znak tri prsta,koji nije originalni znak Srba. Na Balkanu su stvorili jedan vrlo uvjerljiv dojam da je to njihov originalni i uz to "ultranacionalni znak",kada su ga masovno poceli koristiti pocetkom 90-tih godina dvadesetog stoljeca po cetnickim mitinzima,dakle pokusali su prisvojiti taj znak kao nesto distinktno njihovo,no sve je ostalo tek na pokusaju.

Taj znak su masovno koristili njemacki i drugi nacisti tokom II svjetskog rata, prilikom vojne i drzavne prisege.

Razgledajmo, dakle, nekoliko dokaza u tu svrhu:

PRISEGA NJEMACKIH NACISTA,SA PODIZANJEM TRI PRSTA

PRISEGA NJEMACKIH NACISTA,SA PODIZANJEM TRI PRSTA




PRISEGA DANSKIH NACISTA PODIZANJEM TRI PRSTA



PRISEGA HRVATA IZ SS HANDZAR DIVIZIJE PODIZANJEM TRI PRSTA,DOK BOSNJACI PRIPADNICI SS HANDZAR DIVIZIJE PRISEZU DESNOM RUKOM PREKO PRSA



PRISEGA HRVATSKIH DOMOBRANA PODIZANJEM TRI PRSTA




PRISEGA VLADE NDH NA CELU SA POGLAVNIKOM ANTOM PAVELICEM PODIZANJEM TRI PRSTA



KRATAK PREGLED PRISEGA RAZNIH NACISTICKIH FORMACIJA TOKOM 2.SVJ.RATA, PODIZANJEM TRI PRSTA


I,kao biber po pilavu....NASLOVNA STRANICA GLASILA HRVATSKOG USTASKOG POKRETA "HRVATSKI NAROD",KOJE IZVJESTAVA SA PRISEGE PRVE DRZAVNE VLADE NDH,A NA SLICI VIDIMO POGLAVNIKA ANTU PAVELICA KAKO CITA TEKST PRISEGE,NARAVNO SA PODIGNUTA TRI PRSTA

zivjetislobodno @ 00:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
“Realno je ono, a ne zemljopisne karte, čiji tragovi postoje naokolo u pustinjama koje više nisu one Imperija, već naše. Pustinje realnog samog.” – Baudrillard, Simulakrumi i simulacija
“Dobrodošli u pustinju realnog.” – Morpheus, The Matrix

U predpovijesti Matrixa ljudska je tehnologija došla do takvog razvitka da je stvorena umjetna inteligencija: kompjuter koji je svjestan, ima vlastitu volju i misli. U Matrixu, kompjuteri su nastavili učiti i razvijati se “rađajući cijelu rasu strojeva” i na taj način stvarajući svojevrsno društvo kontrole. Ljudska se pobuna javlja u vidu atomske kataklizme, uzrokujući nuklearnu zimu koja je odagnala Sunčevo svjetlo sa Zemlje s ciljem da ugasi kompjutere na solarno napajanje. Kao odgovor, kompjuteri počinju uzgajati ljude kao izvor napajanja. Stvorili su tehnologiju pomoću koje ljude drže u želatinastim kapsulama (po uzoru na položaj djeteta u maternici), hraneći ih intravenozno kako bi toplinu tijela i elektrokemijsku aktivnost koristili za energiju. Da bi ljudi što duže ostali na životu, kompjuter je stvorio program nazvan Matrix, egzaktnu osjetilnu duplikaciju, ili kako se u filmu naziva: “neuralnu interaktivnu simulaciju”, kasnog 20. stoljeća. Svaki pojedinac unutar Matrixa doživljava sebe kao živog čovjeka koji živi “normalan” život (koji nije ništa drugo doli virtualna realnost) negdje na Zemlji koncem 20. stoljeća, dok zapravo cijeli svoj život provodi u želatinastoj kapsuli. Zanimljivo je da je sam pojam “virtualne realnosti” u opću uporabu uveo Jaran Lanier (tvorac UPL-a i vizualnih programskih jezika) 1984., dakle iste godine kojom je naslovljena i Orwellova antiutopija. Time na vidjelo dolaze potencijali virtualne realnosti, koji su zapravo uvijek (anti)utopijski, čak i u doslovnom smislu (u-topos = ne-mjesto). Za Baudrillarda simulacija više nije ona nekog teritorija, nekog referenta ili supstancije, ona je stvaranje modela realnog bez porijekla ili realnosti: hiperrealno. Taj model u sferi hiperrealnog je simulakrum: kopija bez originala. Pod “pustinjom stvarnosti” Baudrillard nastoji pokazati da simulakrum, imitacija, sada ima više vitalnosti i integriteta nego original. Jednako je na stvari i s 20-im vitalnim i neuništenim stoljećem simulakruma, dok je “realni” svijet kasnog 20. stoljeća pougljenjen, nesposoban za reprodukciju ili oporavak. Baudrillardova teza da svijet nema ekvivalenta znači da nije moguća provjera svijeta – zbog toga je “stvarnost” obmana. Bez moguće provjere svijet je temeljna iluzija. Za one koji su se uspjeli osloboditi Matrixa (Zion) on je provjerljiv, no za sve unutar Matrixa on je još uvijek hiperrealan, u smislu da je izbrisana proturječnost između stvarnog i imaginarnog. “Nestvarnost više nije ona mora ili fantazma, neke onostranosti ili ovostranosti, nego ona halucinantne sličnosti stvarnoga sebi samom.” (Baudrillard) Jedina strategija protiv tog hiperrealističkog sustava, smatra Baudrillard, jest patafizika, na neki način “znanost imaginarnih rješenja”, naime znanstvena fantastika okretanja sustava protiv njega samog. Ostavimo li mesijanske motive po strani, možemo reći da Morpheus, Trinity i u najvećoj mjeri Neo upravo na taj način nastoje srušiti sustav. Kao “anomalije programa”, premda ih se nastoji izbrisati (putem agenata koji u virtualnom svijetu također izgledaju poput ljudi, ali s moćima koje nisu u oblastima virtualno postojećih ljudi), oni koriste sam program kako bi ga dokinuli. Govoreći o podrijetlu anomalije i, zapravo, raz-otkrivajući je, Morpheus kaže:

“(…) To je onaj osjećaj koji si imao cijelog života. Osjećaj da nešto nije u redu sa svijetom. Ne znaš što je posrijedi ali on je ondje, poput krhotine u tvom umu koja te čini ludim. Matrix je posvuda, svuda oko nas, čak i u ovoj sobi. To je svijet koji je prevučen preko tvojih očiju kako ne bi vidio istinu. NEO: Koju istinu? MORPHEUS: Da si rob, Neo. Da si kao i svi drugi, rođen u ropstvu… Zarobljen u zatvoru koji ne možeš onjušiti, okusiti ili dotaknuti. Zatvoru tvoga uma.”

Pitanje je: ne ponavlja li Matrix u potpunosti poznatu Platonovu prispodobu o spilji (7 knjiga Države) u kojoj ljudi privezani lancima i okrenuti leđima Suncu sjene smatraju realnošću?
Bitna je razlika u tome, upozorava Žižek, da bijegom iz spilje pojedinac dolazi do spoznaje vrhovnog Dobra, dok u Matrixu sve što nalazi jest “pustinja stvarnosti”. Za Žižeka je Matrix jednostavno lakanovski “veliki Drugi”, virtualni simbolički poredak, mreža koja za nas struktuira realnost. Ta dimenzija “velikog Drugog” je ona konstitutivne alijenacije subjekta u simboličkom poretku: veliki Drugi vuče konce, a subjekt više ne govori, već je govoren od strane simboličke strukture. S drugog gledišta, Matrix funkcionira i kao “zaslon” koji nas odvaja od Realnog, koji “pustinju stvarnog čini podnošljivom”. Tu se po Žižeku krije radikalna dvosmislenost lakanovskog Realnog: krajnji referent ne mora biti zakriven, pripitomljen zaslonom fantazije – realno je također i primarno zaslon po sebi, kao prepreka koja uvijek, uvijek-već iskrivljava našu percepciju referenta, odnosno realnosti. Matrix je u tom smislu ono “realno” koje iskrivljava našu percepciju Realnog. Bitna karakteristika tog “realnog”, odnosno simulacije, jest ta da se prilagođava, odnosno simulira, “Realno”. Pri kraju prvog filma Smith, agent Matrixa, daje poprilično frojdovsko objašnjenje:

“Jesi li znao da je prvi Matrix bio dizajniran tako da bude savršen ljudski svijet? Gdje nitko ne pati, gdje su svi sretni? Bila je to katastrofa. Nitko nije prihvatio program a cijeli usjevi [ljudi koji služe kao baterije] bili su izgubljeni. Neki su mislili da je programski jezik premanjkav da bi opisao vaš savršen svijet. No, ja vjerujem da ljudska bića, kao vrsta, definiraju realnost kroz patnju i bijedu. Savršen svijet bio je san iz kojeg se vaš primitivni cerebrum nastojao probuditi. Iz tog je razloga Matrix bio redizajniran u ovo: vrhunac vaše civilizacije.”

Nesavršenost našeg svijeta, dakle, nije samo znak njegove virtualnosti već i znak njegove realnosti. Pouka agenta Smitha (koji izgleda kao ljudsko biće, ali je direktno virtualno utjelovljenje Matrixa samog – veliki Drugi), smatra Žižek, je u ovom: “iskustvo nesavladive prepreke je pozitivan uslov za nas, ljude, kako bi nešto spoznali kao stvarnost – stvarnost je, dakle, ono što se opire.” Upravo iz tog konteksta moguće je razumjeti zašto, u prvom filmu, Thomas Anderson a.k.a. Neo (Keanu Reeves) otvara Baudrillardovu knjigu Simulakrumi i simulacija, koja mu služi kao skrovište za crno-tržišni software, upravo na poglavlju O nihilizmu. O nihilizmu je Baudrillardova deskripcija napretka nihilizma u analogiji s njegovom prethodnom deskripcijom napretka znanstvene fantastike. Pritom treba spomenuti da sama Baudrillardova knjiga Simulakrumi i simulacija kao napisana, dovodi do mogućnosti, odnosno opasnosti simuliranja – toga da je i sama možda simulacija. Ekranizacija i uprizorenje simulacije, koje se očituje u poigravanju (poglavlje O nihilizmu u filmu se nalazi u sredini knjige, dok se u pravoj knjizi nalazi na kraju – a ne sasvim bezrazložno pitanje je: koja je zapravo prava), je na taj način ništa drugo doli simulacija. Ironija je u tome što se postmoderno sredstvo, tj. karakteristika, u ovom slučaju citiranje, ne samo kao jezični, već ponajprije kao semiotički fenomen, koristi postmodernom (Baudrillardom). Toj prividnoj kontradikciji, koja je zapravo najviši stupanj postmoderne (u smislu da više ne postoji distinkcija baze i nadgradnje), komplementarna je i sama mogućnost simulacije, na svom najvišem stupnju – simulacije simulacije, simulacije simulacije simulacije (i tako unedogled).

U O nihilizmu Baudrillard suprotstavlja nihilizam 19. stoljeća, okarakteriziranog kao “destrukciju predodžbe u korist smisla (reprezentacije, povijesti, itd.)”, nihilizmu 20. stoljeća koji za sobom povlači destrukciju smisla samog. Pod destrukcijom smisla misli se na destrukciju onog što se zvalo “smislom”, odnosno uspostavljanje hiperrealnog. Neo i njegova skupina javljaju se kao nihilisti, ali ne kao “oni koji ni u što ne vjeruju, nego kao oni koji ne vjeruju u ono što jest.” (Camus) Dok se terorizam prošlosti oslanja na nasilje kako bi upozorio na nedostatke sustava, kod terorizma sadašnjosti se, smatra Baudrillard, radi o transparentnosti, melankoliji i fascinaciji: simulakri se transpariraju da bi se otkrila stvarnost ispod njih, nihilizam je melankoličan jer je nadvladan indiferencijom inspiriranom transparentnošću simulacija; nihilistička fascinacija je fascinacija “svim formama nestajanja našeg postojanja.” Takva vrsta nihilizma prisutna je i u Matrixu, a sustav “anomalije” razumije kao opasne teroriste, ne zbog fizičke destrukcije već zbog destrukcije predodžbe. Kao što Baudrillard tvrdi, “jedino sredstvo koje nam preostaje jest teoretsko nasilje.” U Matrix Reloaded ono poprima pozamašne razmjere, no za razliku od prvog filma ono sada više nije direktno u opreci sa sustavom već se svojom prirodom uklapa u samo društvo kontrole. Primjer je i razgovor Nea i Arhitekta iz kojeg na vidjelo dolazi nemogućnost slobodnog izbora, kao i uvjetovanost sustavom. U skladu s perfekcionizmom Matrixa, odnosno karakteristikom koju svaki sustav posjeduje da subverzivne elemente inkorporira u sam svoj sustav na način da oni postanu bezopasni, a ujedno i korisni za sustav (društvo kontrole, spektakla ili simulacije na taj način i terorizam čini “bezazlenim” – primjer je WTC i događaji koji su uslijedili nakon toga), za pretpostaviti je da i “oslobođenje” nije ništa drugo doli simulacija. U ovom slučaju, mnogo promišljenija simulacija jer u sebi sadrži svojevrsnu moć odterećenja. Sam Zion u tom smislu može biti još jedna simulacija u nizu, simulacija oslobođenja, a borba između Ziona i strojeva koja će završiti primirjem, opet može biti nova simulacija oslobođenja. Na taj način sustav bi se osigurao od moguće ponovne tendencije rušenja sustava, jer bi ljudi smatrali da je to već odavno učinjeno. Problem bezizglednosti te situacije najbolje dočarava tzv. Canettijeva točka: “Bolna pomisao: da je nakon stanovite točke u vremenu, povijest prestala biti stvarna. Čovječanstvo kao da je, bez da smo toga bili svjesni, iznenadno napustilo stvarnost; sve što se otad događalo, kao da uopće nije bilo istinito. Naša zadaća sada bi bila da otkrijemo tu točku, a sve dok ju ne pronađemo, morat ćemo nastaviti živjeti u sadašnjem razaranju.” Ako je nakon stanovite točke povijest prestala biti stvarna, onda uvijek postoji mogućnost da otkriće te točke zapravo nije ništa drugo doli simulirano otkriće.

Neki su na Matrix gledali kao na smrt filozofije; “kad filozof vidi Matrix”, piše Boris Groys, “biva konfrontiran sa ozrcaljenom slikom svoga zanatskog diskursa. Taj je film ekranizacija filozofije – i tako pri jednoj njenoj filozofskoj interpretaciji nastaje efekt tautologije, kojeg se teško osloboditi. Najprije, pišući ili govoreći filozof filmu teško može konkurirati, jer je film vodeći medij naše kulture, a Matrix je svojim stvaraocima zasigurno donio više novca i priznanja nego ijedan filozof. Ali prije svega, taj je film učinio nešto što su filozofi uvijek sanjali ali nikad nisu uspjeli postići; taj je film svoju filozofiju načinio otpornom na svaku kritiku i napad.” Žižek je pokušao kritizirati, ali zar argumenti poput onih da bi vjerodostojnije bilo postojanje individualne virtualne realnosti od zajedničke i sl., zaista dovode u pitanje koncepciju samog Matrixa? Naravno da ne.

Prije citirani Groys u svom članku piše da bi korisnije bilo baviti se režiranjem i sceniranjem, nego filozofijom u klasičnom smislu, jer se upravo kroz filmove poput Matrixa objelodanjuju neka stara, kroz novu prizmu sagledana, metafizička pitanja. No, za razliku od optimističkog i nekritički raspoloženog Groysa, treba postaviti pitanje ne radi li se zapravo o simulaciji postavljanja samih tih pitanja, a time i njihovog simuliranog odgovora (slično je i s najavama o snimanju Sokrata sa Seanom Conneryem u glavnoj ulozi, koji bi, ako se sjetimo cjelokupnog Sokratovog nauka, bio ili contradictio in adjecto ili ironija, odnosno neka vrst postmodernističke majeutike). Ne radi se više o dia-logosu (u pravom smislu – putovanje kroz logos, putem logosa) već o apsolutiziranju slike kroz kretanje (kine-matografija) uslijed kojeg i sama pitanja postaju suvišna. Treba se sjetiti da (ako) je Matrix samo film, osim In-der-Wirklichkeit-sein i In-der-Matrix-sein, po Sloterdijku postoji i treća dimenzija, a to je In-Film-sein, koja je istovremeno oboje ali i nijedno. “Matrix propituje stari problem, da filozofsko oslobođenje od Sunčeve zrake dolazi upravo kroz tu Sunčevu zraku, ali pri izlazu iz kina javlja se i treća opcija: oslobođenje od oslobođenja.” (Sloterdijk) Za razliku od Matrixa, u našem svijetu još uvijek nije dovoljno dići slušalicu telefona kako bismo pobjegli u pravu realnost (bila ona i “pustinja stvarnosti”).

Raznorazne tabletice, doduše, postoje, no mi smo još uvijek podložni gravitaciji; ne možemo letjeti kao Neo (koji, usput rečeno, jednom gestom – ispruženom rukom stisnute šake, u Matrix Reloaded očito asocira na jednog drugog superjunaka i na taj način samo dokazuje načelo simulacije, odnosno “citiranja” kao sredstva postmoderne) pa smo i dalje ovisni o javnom prijevozu i ZET-ovim kontrolorima, o semaforima, konzumima itd.
zivjetislobodno @ 00:17 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, rujan 27, 2009
Evo nešto zanimljivo. Bar meni. Nadam se da nekog neće tangirati što je na ekavici. Ako ga ipak tangira nek nauči ovo: r2(1+k2)=(q-kp-l)2 i to pnavlja dok ga ne prestane tangirati.

TEHNIKE VERBALNOG TERORIZMA

Tehnike pomenute u ovom dokumentu su iz stvarnog života, ili izmišljene. Napisane su u prvom licu radi jasnoće. Cilj ovog dokumenta je prikazati taktike koje čitalac zatim treba da IZBEGAVA DA KORISTI, ali isto tako da može lako da ih prepozna ako ih neko drugi koristi, plus, da se dobro zabavi. Načini na koje ljudi svesno ili nesvesno "varaju" u polemici su veoma zabavni.

Nadamo se da ćemo pokazujući ove taktike pomoći u raskrinkavanju bujajućeg terorizma u konverzaciji. Primeri su preuveličani radi jasnoće i zabave. Iskoristite svoju maštu da smislite da li ste Vi ( ne daj bože ) koristili ove tehnike u prošlosti i kako. Tehnike su grupisane po kategorijama. Najbolje ( dakle najgore ) su sačuvane za kraj.

Na početku, imamo Ad Hominem varijante u kojima napadate osobu da bi ste izbegli istinu, logiku ili naučne činjenice koje bi mogle pokazati da niste u pravu. Slede Varke uma, neka vrsta "mentalne magije" kojom se čini da neželjena tema nestane. Zatim, prelazimo na Taktike odlaganja, suptilne načine da se dobije na vremenu. Tu su Odgovori na svako pitanje, gde bilo koje pitanje može biti pretvoreno u neko drugo. Na kraju, tu su uobičajene Jeftine taktike i iritanti koji su, u suštini, niski udarci.

 

1. Ad Hominem varijante



Ne razumeš ti to

"Voleo bih da odgovorim na to, ali uzimajući u obzir tvoje iskustvo, obrazovanje i inteligenciju, prilično sam siguran da ti to ne bi mogao da razumeš."



Čak i ti

"Moja sledeća poenta će biti tako jasna da ćeš čak i ti moći da je razumeš."

"Čak i ti bi trebalo da možeš da razumeš sledeće..."



Kad odrasteš, kašće ti se samo

"I ja sam tako mislio kad sam bio u tvojim godinama."

"Kada sazriš emocionalno ( ili mentalno ili duhovno ... ), prerašćeš svoj sadašnji način razmišljanja i doći do istog zaključka do kog sam ja došao."

"Ti si nov ovde, zar ne?"



Pomućeno rasuđivanje

Umesto dokazivanja da neki argument stoji ili ne, ova tehnika pokušava da implicira da želje osobe navode njega/nju na stranputicu. ( C.S.Lewis je ovo nazvao "bulverizam" ). Bilo koja snažna želja ili osećanje može biti iskorišćeno da se prikaže kao nešto što zamagljuje objektivnost. Ovo je veoma blisko klasičnoj ad hominem varci: "to govoriš zato što si muško".

"Podržavaš smrtnu kaznu zbog dubokih suicidalnih tendencija koje su uobičajene među onima koji su preboleli emocionalne traume tokom detinjstva."

"Protiviš se smrtnoj kazni zbog dubokih suicidalnih tendencija koje su uobičajene među onima koji su preboleli emocionalne traume tokom detinjstva."

"Tebe su ispustili na glavu kad si bio beba."



2. Varke uma



Cepidlačenje

Umesto da se bavite komentarom ili pitanjem direktno, ideja je da se fokusirate na neki nevažni detalj da bi ste izbegli temu ili kupili vreme.

"Prvo moramo definisati šta tačno podrazumevate pod ..... "

"Vaša poslednja rečenica nije gramatički ispravna."



Van konteksta

Izvrnuta verzija cepidlačenja. Ideja je da se namerno pogrešno shvati neka reč, fraza ili analogija i da se fokus prebaci na to umesto na temu. Ovo će navesti sagovornika da brani reč, frazu ili analogiju umesto da brani ideju koju izlaže.

"Rekao si osećam umesto mislim. Ako pristupaš emocionalno, neću moći da te urazumim svojim argumentima."

"Kažeš da se to desilo 5 godina pre nego što je Hitler došao na vlast. Zašto si toliko opsednut Hitlerom? Jesi li ti antisemita?"



Ne kažem...

Ovo je fantastičan način da se pravite fini istovremeno govoreći nešto što uopšte nije fino...

"Da li sam ikada pomenuo 532.52 eura koje mi duguješ? Nikada! Da li sam ti ikada rekao da mi treba taj novac? Ne, nikada!"

"Ne želim da potrošim previše vremena na ovo, ali bla bla bla.... "

"Ne zanima me što drugi kažu da si dosadan."

"Draga braćo i sestre, ne volim da pričam o novcu, ali ( novac novac novac dobrovoljni prilozi.... ) "



Začikavanje

Namera je baciti sumnju na kompetentnost sagovornika i istovremeno promeniti temu. Postavlja se pitanje na koje sagovornik verovatno ne zna odgovor. Time se uništava poverenje u njegove stavove. Da bi poniženje bilo potpuno, može se nastaviti detaljnim odgovorom na postavljeno pitanje pokazujući svoju superiornost u toj temi.

"Pomenuo si ustav. Da li možeš da citiraš preambulu?"

"Shvataš li koje si dijalektičke principe upravo pogazio?" ( "ne" ) "Rado bih ti objasnio, ali ( nastaviti sa tehnikom Ne razumeš ti to )".



Biti u pravu po asocijaciji

"Primetio sam da su oni koji se ne slažu sa mojom sledećom tezom uglavnom neobrazovani."

"Naravno, postoje različita mišljenja o ovome ali najznačajniji naučnici veruju da...."



Jeftin trik

Ova tehnika zahteva znanje o nekoj blamirajućoj grešci iz sagovornikovog života. Ključna reč se ispaljuje kao granata i ponižava ga.

"Šta je ono tvoja bivša žena govorila o tome?"

"Zar nismo imali isti ovaj razgovor dan pre nego što si otišao na lečenje od zavisnosti?"



Trgovčeva poenta

Postavlja se pitanje na koje je odgovor očigledan i, igrajući na osećaj krivice, zahteva se unapred utvrđeni odgovor na koji upućuje zdrav razum ili opšta kultura. Odgovor se zatim koristi da bi se zaključila rasprava.

Okupljanje porodice: "Zar ti porodica ne znači ništa?" ( Naravno da mi znači ) "U tom slučaju, vidimo se za 10 minuta."

Dođite u našu banju: "Zar ne brinete o vašem telu?"



Bombastičnost

Retorička metoda pridavanja više emocionalnog značaja određenom zaključku nego što je to uputno. Zahteva teatralnost i uključuje rizik, ali ako uspe može biti veoma efektno. Odlično ide uz preterane grimase ili udaranje u predmete koji su pri ruci.

"Kako se USUĐUJEŠ da dovodiš u pitanje tako očiglednu stvar?"

"Mislim... stvarno! Ne očekuješ valjda da neko ZAISTA poveruje u to?"



Emocije protiv razuma

Sagovornik će svakako biti na ovoj ili onoj strani analitičko emotivnog spektra. Ukazujući na bilo koju stranu, on/ona će biti izazvan/a da brani svoj temperament umesto argumenata.

"Tvoj hladni, analitički pristup ovoj temi ne uzima u obzir humani elemnt."

"Tvoja emocionalna zainteresovanost za ovu temu onemogućuje da stvari posmatraš objektivno."



Na ivici ludila

Ako sagovornik pravi maštovit ili originalan zaključak, pravi pristup je: dovesti ideju do radikalnog ekstrema koji se generalno smatra lošim. Ekstrem može biti stvaran ili izmišljen. Očekuje se da će druga strana reagovati povlačenjem u defanzivnu poziciju i tako zaustaviti napredovanje argumenta.

"Znači treba da odbacimo čitav sistem, a?"

"Po čemu se to razlikuje od klasičnog fašizma?"

"Zanči ti kažeš da jednostavno pobijemo sve koji se ne slažu!"



Preseci im put

Ako vidite kuda logika sagovornika vodi, možete mu otežati put raspravljajući o svakom zaključku i primeru. Ako ne može da pređe prvu prepreku kako će ikada dokazati da je u pravu? Većina do sada pomenutih tehnika se može primeniti u ovom smislu.

"Mislim da ne možemo nastaviti dok ne utvrdimo naučnu vrednost tvoje poslednje izjave."

"Ne vidim smisao rasprave o ovome dok ne pristignu svi relevantni podaci."



Poricanje očiglednog zaključka

Ovo je suprotno taktici Preseci im put. Umesto usputnog postavljanaj prepreka, složite se sa svim što sagovornik kaže osim sa očiglednim zaključkom. Ovo je veoma frustrirajuće jer automatski skreće raspravu na epistemologiju ( kako znamo ono što znamo ). Generalno, sagovornik će radije pokuštati da objasni poentu na drugi način, pa se tehnika može ponavljati.

"Ne vidim kako si došao do tog zaključka."

"Slažem se sa svime što si rekao osim sa zaključkom. Mislim da nema smisla i ne mogu da ga prihvatim. Pokušavam, ali tvoj mozak izgleda radi na drugi način."





3. Taktike odlaganja

Ako se nađete u situaciji da morate da odgovorite na pitanje a ne ynate kako, taktikama odlaganja možete kupiti vreme da smislite odgovarajući odgovor. Ove taktike su rizične jer ako ne smislite dobar odgovor, naći ćete se u još goroj situaciji.



Opiši odgovor

Dajte deskriptivne atribute eventualnog odgovora, a zatim napravite pauzu kao da očekujete odgovor, a za to vreme smipljajte pravi odgovor. Kada se ova tehnika ponavlja, izgledaće kao da vas sagovornik moli da date odgovor.

"Mislim da će odgovor na vaše pitanje pojasniti vašu zbunjenost kada se radi o ovoj temi. ( duga pauza ) Da li ste spremni?"

"Odlično pitanje, mislim da će vas odgovor zapanjiti. ( pauza )"

"Drago mi je da ste to pitali. Da li želite duži ili kraći odgovor?"



Opiši pitanje

Slično prethodnoj taktici, ali je fokus na pitanju.

"Ovo pitanje je može postaviti samo osoba .... uma."

"To je zanimljivo pitanje s obzirom da dolazi od vas. Zanimljivo, zanimljivo."

"U osnovi, vi pitate ......... " ( ponovite pitanje na različite načine uz pauzu između )



Dovedi pitanje u pitanje

"Zašto pitaš?"

"Otkud ti to?"

"Šta te navodi na takve zaključke?"



Moždani udar

Kompleksna izjava koja paralizuje mozak.

"Šta ako ono što ste zaključili nije isto ono što pod tim podrazumevate?"

"Tvoj problem je što razmišljaš u linearnom umesto u konfiguralnom diskursu."

"Nisam siguran da li ne mogu da se složim sa tim ili ne."



Salata od reči ( seskipedalianizam )

Ovo je recept za sofisticirano brbljanje. Sastojci: reči i rečenice koje zvuče filozofski, nejasni latinski termini, banalna narodna mudrost, žargon, fraze, poluistine... Lagano poprskajte sa nekoliko reči koje su naizgled povezane sa temom. Ovo će zvučati impresivno a da ne kažete ništa i dobićete vreme za razmislite o tome šta zapravo želite da kažete. U nekim slučajevima, i samo brbljanje može proći kao odgovor.

"U vezi sa deficitom saveznog budžeta, uznemirenosti građana i internacionalne politike, moramo uzeti u obzir da, u ovim okolnostima, ova zemlja mora da stane na svoje noge. Zar se ne slažete?"



Izvrni pitanje

( Ovo može biti sasvim regularna tehnika ako se ne koristi samo u svrhu odlaganja odgovora )

"A šta ti misliš da je odgovor?"

"A šta bi bilo da ti ja postavim slično pitanje?"



Počni priču

Sa sjajem u očima, započnite dugačku priču koja se navodno odnosi na zadatu temu. Nastavite dok sagovornik ne kaže da blefirate a zatim se pravite da ste uvređeni i tvrdite da ne dobijate jednak tretman. Zatim, odbacite priču koju ste započeli i počnite sa pravim odgovorom koji ste smislili dok ste pričali priču.

"Ovo me podseća na moj boravak u Kakamongi. Kako je tamo bilo toplo... ( dramatična pauza ) A bili smo u malom hotelu kada je počeo da curi gas. Zamislite kako je bilo kada smo..."



Očigledan odgovor

Dati očigledan, beskorisan ili smešan odgovor.

"Šta je vaša prva tvrdnja?" - "Moja prva tvrdnja je tvrdnja broj 1."

"Kako objašnjavate razliku između plata muškaraca i žena u ovoj kompaniji koje obavljaju potpuno isti posao?" - "Nisam siguran, ali mislim da to ima neke veze s polom."





4. Odgovor na svako pitanje

Uobičajena taktika političara je da na pitanje gledaju kao na priliku da kažu šta god žele. "Odgovor" ne mora da bude ni u kakvoj vezi sa "pitanjem". Ova taktika je uništila svrhu debate u politici i širi se i na ostale segmente javnog života.



Ovo ili ono

Porecite da je tema ograničena na ono o čemu se govori. Redefinišite temu proširujući je na svoju omiljenu.

"To nije pitanje ... ili ..., već pre pitanje ( ono o čemu želite da govorite )."

"Da li ste za ili protiv smrtne kazne?" - "Ne mislim da je najvažnije pitanje da li je neko za ili protiv smrtne kazne. Pravo pitanje je kako rešiti problem koji imamo sa budžetskim deficitom. Predlažem da..."



X je jedna tema, Y je druga

Potvrdite temu i promenite je.

"X je svakako važno pitanje, ali isto tako i Y... "

"Pa, moja prošlost je svakako važno pitanje ali isto tako je važno razjasniti šta nam je činiti u narednom periodu. Da li znate da u sledećih pet dana..."





5. Opšti jeftini trikovi i iritanti



Hipotetička uvreda

"Uzmite ovaj primer: pretpostavimo da ste osoba koja je izuzetno glupa, ali želi da ispadne inteligentna. Koji bi bio vaš odgovor da ste na mom mestu?"

"Pretpostavimo da je činjenica da ste seksualno perverzni."



Kompliment kao uvreda

"Pa to je brilijantno s obzirom da si ti to rekao!"

"Danas izgledaš manje odbojno nego inače."

"Ko bi rekao da si sposoban za to..."



Distorzirano aktivno slušanje

Aktivno slušanje je tehnika u kojoj ponavljate ono što sagovornik govori da bi ste ga naveli da nastavi da govori. Distorzirano aktivno slušanje je kada ponavljate ono što sagovornik govori ali kao da ste pogrešno razumeli.

"Ako sam dobro razumeo, želite reći da ... ( nešto potpuno drugačije od onoga što je rekao )."

"To mi zvuči kao da ste rekli da je tortura nad decom dobra ideja."



Imenovanje

Ako postoji IME kojim se imenuje NEŠTO, mor da je pogrešno. čak i ako nije. IME, sada neka vrsta dokaza, može se iskoristiti kada god se NEŠTO pojavi ponovo.

"Iste te argumente je prvi put izneo Matija Bećković 1962. i bio je brzo opovrgnut. "Matija Bečković greška" se često pojavljuje kod ljudi kojima je ovatema nova."

"Takav način razmišljanjase zove "Fenomen Ćosić"."

"Molim? Pa to je čist Miloševićevizam!"



Ja znam bolje

Pametan i društveno prihvatljiv način da se porekne ono što je neko rekao tvrdeći kako znate više o tome šta ta osoba misli nego ona sama. Verovali ili ne, ova tehnika je prilično ukorenjena i efektivna.

"To je tako okrutno, znam da tako ne misliš."

"Razumem šta želiš da kažeš, ali... (1) ja znam kako se ti zapravo osećaš; (2) Osećam da ti nije prijatno dok govoriš o tome (3) Ja znam kakva si ti osoba, duboko unutra... i da ne možeš da nastaviš da to tvrdiš a da zadržiš svoj integritet."

"Momčilo, razlog što ti ne mogu dozvoliti da ideš na žurku je taj što ti duboko u svom srcu zapravo želiš da ostaneš večera ovde s mamom."



Selektivno sećanje

Pomenuti događaj iz prošlosti ali potpuno izvrnuto ili potpuno izmisliti događaj iz prošlosti. Cilj je zbuniti, naljutiti i naterati sagovornika u defanzivu.

"Nikada ne priznaješ poraz. Sećaš se kada smo onda igrali šah i ja sam te pobedio? ( misli se na partiju koju ste izgubili )".

"Ali juče si rekao potpuno suprotnu stvar! Odluči se već jednom!"

"Sećaš li se kada smo onomad raspravljali o ovome i ispalo je da nisi u pravu a nisi hteo da priznaš? Sada smo zapeli na istom mestu kao tada."



Studije su pokazale

Kada sve drugo propadne, pozovite se na lažno istraživanje koje potvrđuje vaše argumente. Ovo je blef, sagovornik može shvatiti šta pokušavate. Da li je on/ona čuo/čula da to istraživanje nije nikada obavljeno? Uobičajeni odgovor je "Nisam čuo/čula za to istraživanje", što sagovornika dalje diskredituje jer očigledno ne prati datu temu.

"Istraživanje na UCLA je dokazalo..."

"Znam da je ideja neuobičajena, ali nedavno istraživanje sprovedeno na Harvardu je pokazalo da je ovakvo shvatanje potpuno opravdano."



Pokvarena ploča

Ponavljanje neke tvrdnje, poluistine, šale ili pokreta do tačke potpune iritacije.

"Mušterija je uvek u pravu!" ( "ali kako da zaradimo bilo šta na taj način?" ) "Mušterija je uvek u pravu!" ( "ali nemamo ni dinara!" ) "Mušterija je uvek u pravu!"

( "Šta misliš ti o tome?" ) "To je ludost!" - pri tome mašite rukama - ("Šta ti to znači?" ) - opet mahanje rukama i "A?!" .....



Znam kakav si

"Voleo bih da mogu da ti odgovorim, ali uzimajući u obzir tvoje uobičajene reakcije / mogućnosti u suočavanju sa istinom / emocionalnu nestabilnost, mislim da nije dobro za tebe da ti odgovorim u ovom trenutku." ( Sagovornik je opravdano iznerviran ) "Eto vidiš, šta sam ti rekao. Već si izgubio kontrolu."



Pogledaj se

Nakon korišćenja neke od prethodnih metoda, istaknite neku fizičku manifestaciju iritiranosti sagovornika kao dodatni dokaz da nije u pravu.

"Izgleda da se preznojavaš. I ja bih bio da pokušavam da argumentujem tvoje tvrdnje."
"Gle, usne ti podrhtavaju. Teško ti je da priznaš poraz, zar ne?"



Selektivno citiranje

Iskoristiti stvarnu, izmišljenu ili hipotetičku izjavu iz nekog univerzalno pouzdanog izvora.

"Šta bi tvoj otac rekao da može sada da te čuje?"

"Kao što biblija kaže: Bog pomaže onima koji pomažu sebi."

"Da je Albert Ajnštajn ovde, mislim da bi se složio sa mnom. Zar nije jednom rekao da ideja koja se isprva ne čini apsurdnom verovatno nije ni tačna?"



Brzi odgovor

Cilj je odgovoriti tak obrzo i detaljno da niko ne može da posumnja u tačnost odgovora.

( "Da li zaista mislite da se bilo ko slaže sa tako suludom idejom?" ) "52.329% amerikanaca se slaže."



Ovo će te naučiti pameti

Ako se pokaže da niste u pravu ili vas neko ispravi, osveta je pravo rešenje. Ona se može postići strogim pogledom, potpunim povlačenjem u ćutanje ili nekom drugom vrstom dramatične emocionalne ucene. Cilj je istrenirati ljude da vas u budućnosti ne ispravljaju na taj način.

"A jel tako? Ako je tako, onda... "

"Ne voliš me ( jecaj )... "



Odglumljeni Ad Hominem

Posebna vrsta "ovo će te naučiti" tehnike. Pretvorite ispravku koja se odnosi na ono o čemu govorite u direktan napad na vašu ličnost, posebno ako sagovornik nije u pravu. Umesto da ostanete na temi, počnite da se pravite da ste povređeni.

"Ne mogu da uradim ništa kako treba..."

"Pretpostavljam da sam u tvojim očima potpuni promašaj."

( "Mislim da je razlog zašto ljudi trube i mašu ti činjenica da taj znak koji si pokazao ne znači STOP." ) "Pa ako misliš da sam tako grozna osoba..."



Slušaj 'vamo!

Pretvarajte se da je razlog što se sagovornik ne slaže sa vama to što vas ne sluša ili ne sluša dovoljno pažljivo.

"Da si slušao, mogao si shvatiti još kada sam prvi put rekao da..."

"Pošto očigledno ne slušaš šta pričam, moraću sve da ponovim..."



Radikalna opstrukcija

Potrošiti veliku količinu vremena uz objašnjavanje i najsitnijih detalja da bi se sagovornik umorio i da bi se dobilo na vremenu. Sagovornik će verovatno odustati ili se složiti samo da vas ne sluša dalje.

"Pošto si stvarno pravi intelektualac, moraću da ti odgovorim na malo složeniji način nego što bih to uradio da je neko drugi u pitanju... bla bla bla ... " sada preći na tehniku Salata od reči.

Zatim:

"Eto, nadam se da ti je sada jasno. Imaš li još neke nedoumice oko ovoga?"

( Ponavljati sve dok se sagovornik ne preda ili ne padne u nesvest. )

 

 Ja se nekako nalazim u ovoj zadnjoj - radikalnoj opstrukciji. Vi?
zivjetislobodno @ 23:38 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 24, 2009
Povijest hrvatske disidencije, povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka.  

U priči Tesari, Varlam Šalamov opisuje "termometar" iskusnih robijaša s obala Kolime. Ta rijeka u Čukotskoj oblasti redovito biva zamrznuta kroz tri godišnja doba. "Ako se mraz zgusne u maglu napolju je 40 stepeni ispod nule; ako je disanje šumno ali ne i otežano, znači da je minus 45; ako je šumno i vidno otežano, onda je minus 50", kaže pisac, i sam bivši robijaš. "Na temperaturi nižoj od 55 stepeni pljuvačka se zamrzava u letu", opisuje Šalamov donju točku sibirske zime koju čovjek može izdržati na otvorenom prostoru.
"Pljuvačka se", dodaje on, "zamrzavala u letu već dve nedelje..." Varlam Šalamov prvi je puta hapšen 1929; drugi puta 1937; ukupno je u zatvoru proveo 28 godina, osam više od Karla Štajnera, etničkog Nijemca, jugoslavenskog komuniste koji je 1937,. godine u Sibiru već odslužio prvu od dvadeset robijaških godina, opisujući u onoj strašnoj autobiografiji jedan od najčudnovatijih "menua" ikad pripravljenih - dio je njegovih sudrugova robijaša svakoga dana redovito prebirao po logoraškom izmetu, ne bi li pronašao neprovareno zrno kukuruza, žita ili raži, obrok za jedan dan života.




Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom - ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali - ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao. "Za razliku od jučerašnjih minus četrdeset, bilo je svega nekih minus dvadeset pet; činilo se da je dan letnji", veli Šalamov, vedro završavajućipripovijest o "tesarima" ne posve uobičajenim opisom dolaska proljeća:
"Tog dana i sutradan" kaže pisac, "grejali su se (logoraši) kraj peći, a onda je mraz naglo popustio do minus 30 - zima već beše prošla..."
Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na minus 30, 40, na minus 50 - na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije - deset; dvadeset, trideset... U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese, stereotipno: Kolima, Irkutsk; Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnja Celzija.

 

Toponimi hrvatske disidencije manje su ledeni. Retrospektivno gledajući, najvažniji hrvatski disident druge polovice dvadesetog stoljeća, Franjo Tuđman, nema većih problema s niskim temperaturama. On obitava u Nazorovoj ulici, na zagrebačkom  Tuškancu, u mirnom podsljemenskom kraju gdje pjevaju gorske ptičice i miriše cvijeće. Već na Majčin dan tamo, prema krležijanskoj pastorali, "pjevaju proljetne vode" dok na susjednom Cmroku "korijenje starih hrastova diše na vlažnoj martovskoj zemlji i sve miriše po proljeću..." Samo par stotina metara dalje od zavodljive magente tuškanačkih voćnjaka i veselog ptičjeg pjeva, odvratna je gužva velegrada. Nešto sjevernije od Tuđmana obitava i drugi veliki disident i patnik, također žrtva titoizma, Josip Manolić, i on osuđen na životarenje u nekakvoj, vjerojatno židovskoj vili na Tuškancu, Titovoj Kolimi. Pet stotina metara zračne linije u smjeru sjeveroistoka, u Rockefellerovoj ulici, samuje Savka Dabčević Kučar, predvodnica antititoističke opozicije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njoj u susjedstvu je i Miko Tripalo, još jedan pali anđeo hrvatskog komunističkog pokreta...

 

Hrvatski trockiji, buharini, radeki, zinovjevi, kamenjevi, kundere, haveli, ne vole baš opoziciju hladnih zona. Oni ispaštaju, pate, tuguju, u sablasnoj tišini podsljemenskih obronaka. Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi. Oni snuju svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja - moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći.
Ovako izgleda martirij Franje Tuđmana prema pojednostavljenom, ali, (imajući na umu njegov svima poznati, teški karakter) vjerojatno točnom opisu Wikipedie kojega donosimo ne samo zbog činjenica, nego i zbog razigranosti i slobode stila. "Kada je 1972. započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je (Franjo Tuđman). Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena. Osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi. Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri. Neprestano se žalio na srce, tvrdio je kako mu zatvorska posteljina izaziva alergiju - na temelju čega je uprava dopustila da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu. Mogao je gledati televiziju, čitati i pisati kad je htio. Tadašnji partner njegove kćerke svakog tjedna donosio mu je u zatvor radi srca bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom, imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici..."
Pljuvačka se u lepoglavskoj brijačnici očito nije smrzavala nešto prije no što stigne do zemlje. No, Franjo Tuđman nije, opisujući sebe kao žrtvu, imao na umu zemlju nego Nebo. Pravo nebo, Panteon besmrtnika . "Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: "Znate, profesore generale" - tako su me zvali osamdesetih godina - "da niste Hrvat, bili biste nobelovac!" rekao je Tuđman u intervjuu Hrvatskoj televiziji, u lipnju 1999. godine. Njegova disidencija nije, dakle, žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu koje mu daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji. Ali, svejedno: kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama.




 

Iza Tuđmana u širokoj vrsti puzi larva sličnih patnika koji se nesmiljeno hvale svojom žrtvom; to su ljudi koji su - slušamo li njihove ispovijesti - zbog svoje hrabrosti već pripaljeni na lomači ali su nekim čudom ipak pobjegli grobaru s lopate. "Akcijaši su bili vojnički organizirani, sa zapovjednikom i činovima. Zapovjednici nisu morali raditi. Ostali su dobivali najteži posao na trasi. Pobunio sam se protiv takve hijerarhije, zahtijevajući da se ukinu činovi i da svi jednako rade", pripovijedao je jednom prilikom Ivica Račan o svojoj mladosti. "Ali više rukovodstvo je, dakako, sazvalo sastanak, odlučilo me pozvati kući i izbaciti iz Partije, kao anarholiberala. U to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, bila je to strašna kazna. Značila je da sam pod nadzorom i da me, i zbog malog prekršaja, mogu izbaciti iz škole..." Prema vlastitoj interpretaciji, u biografskom intervjuu kojega je dao Globusu sredinom devedesetih, cijela Račanova životna putanja nije bila laka. Obilježavali su je stalni sukobi s Nomenklaturom. "Tada sam bio anarholiberalist, kasnije eurokomunist, pa onda socijaldemokrat", kaže Račan.
Današnjim generacijama te tri riječi ne bi trebale značiti ništa, ali u partijskom kodu onog doba one bi imale značiti kako je Račan cijelo vrijeme svoje karijere bio neposlušnik, čovjek na rubu disidencije, uvijek sklon odabrati slobodu nasuprot stege, pa i po cijenu visokog rizika. Račan ovdje, još jednostavnije, kaže da nikad nije bio - komunist.
U istom tekstu, možemo pročitati pravu antologiju građanskog neposluha. Račan je, čitamo, prvi u Slavonskom Brodu nosio traperice - pouzdan znak građanskih zastranjivanja. Slušao je Fats Domina i Elvisa - dakle, ne Ruse, ne istok, nego Zapad. Talijanima je prodavao žabe: bilo je to suradnja s internacionalnom buržoazijom. Ples na oštrici noža ima, međutim, i dulju pretpovijest. Još u srednjoj školi Ivica Račan se našao pod povećalom partijskih inkvizitora. "Neznatno prije toga bio sam predmetom žustre rasprave u omladinskoj organizaciji. Zbog - nemorala! Zabranjeni flert s jednom curom jer sam za njen razred bio zadužen..."
Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je "starofrajlinska martirologija" uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja.

 

Još je težu Golgotu morao proći dr. Zdravko Tomac, baš poput Račana komunista iz Slavonskog Broda. Nakon davanja podrške "hrvatskom proljeću", nacionalnoj frakciji KP koja je krenula u juriš na savezni centar, započeo je Tomčev Križni put. Partija se pokazala nemilosrdnom, i mladog disidenta uputila na prisilni rad u Vilu Weiss, također sjajnu ex-židovsku vilu zagrebačkog sjevera, kod tadašnjeg predsjednika predsjedništva Hrvatske, Jakova Blaževića. Nacionalno svjesnom Zdravku Tomcu blizina Stepinčeva tužitelja predstavljala je strahovitu kaznu, kao i Blaževićevo neumjereno uživanje u janjetini, pršutu i preferansu, što je ovaj hrvatski Job - zajedno s Blaževićem - stoički morao trpjeti gotovo četiri godine. Zdravko Tomac bio je podvrgnut teškoj duhovnoj torturi. Morao je, gotovo svakodnevno, skidati s magnetofonske vrpce Blaževićeve ispovijesti o traženju crvene niti, koje su kasnije - u njegovoj redakturi - tiskane u četverotomnom izdanju. Hrvatski Solženjicin bio je kažnjen i gotovo posvemašnjom anonimnošću: iako je de facto obavljao dužnost šefa kabineta Jakova Blaževića, nominalno je tu funkciju obnašao stanoviti Mato Pištalo. Profesorsku je karijeru Tomac također morao odrađivati u partijskoj školi Josip Broz Tito, u Kumrovcu. Gotovo posvemašnju izopćenost iz znanstvene zajednice Tomac je, progonjen kao ranjena zvijer, uspio nadvladati osvajanjem dva razmjerno skromna akademska stupnja: magisterija i doktorata, na temu lokalne socijalističke samouprave, koja je morao braniti kod legendarnog dr. Dušana Bilandžića, izopćenika sličnog kova, kojega je Tomac jednom prilikom energično osudio: "Bilandžićeva knjiga potvrđuje njegovu duboku vjeru u socijalističko samoupravljanje i jugoslavenski federalizam i mogućnosti prevladavanja teškoća"... Disidentski staž, Tomac okončava 1988. u Centralnom komitetu, kojega se do danas nije oslobodio. "Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma", reći će Tomac u listopadu 1995. godine.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, smjene Savke Dabčević i Mike Tripala, Oliver Mlakar iskazuje svoj bunt - nošenjem tamne kravate. "Sedamdeset prvu ste dobro "pregurali" na televiziji, iako ste u Dnevniku tih dana, kako ste sami rekli, nosili crnu kravatu.
Namjerno?" pita Mlakara novinar Nacionala.
"Nosio sam tamnu kravatu, ne bih rekao da sam je nosio "namjerno", ali trenuci su bili takvi da nisam mogao staviti šarenu. Bili su to dramatični dani za nas koji smo čitali vijesti. Jedan dan bih čitao o Savki Dabčević-Kučar sve najbolje, a nakon 24 sata sve najgore. To nije bilo jednostavno. Izgovarao sam riječi i nisam vjerovao svojim ušima da ja to govorim. Dakle, došao mi je Ivo Bojanić, koji je tada bio direktor RTV Zagreb, da su mu prigovorili u CK da Mlakar čitajući vijesti o smjeni hrvatskih rukovodilaca nosi crnu kravatu. Bezvezarije. Ne, nisam se izvukao "smrću bake", nego sam rekao da je kravata tamnocrvena..."
Martell? Neki više vole whiskey! Neke vrsti disident prema vlastitom svjedočenju bijaše i Goran Milić, urednik tri televizijska dnevnika u tri uzastopno smjenjujuća režima. Katodni Joseph Fouche u račanovskoj emfazi tvrdi: "Uvijek sam plivao protiv struje".

 

Još jedan junak! Goran Milić redovito se trudi hrvatskoj javnosti prikazati sva zlosilja Titove despocije. Redove za benzin i kavu, veze u bolnicama, nepotizam. Odvratnu stvarnost režima koji ga je nesmiljeno i ustrajno natjeravao da bude dopisnik iz New Yorka, Caracasa, Calcute, Madrida, sa Costa del Sol i Azurne Obale. Da u bijelom odijelu vodi dnevnik na TV Beograd. Da se voza na Satrapovom Galebu. Goran Milić uvijek je voljan javnosti dati na uvid potresnu ispovijed čovjeka koji, plivajući ustrajno protiv struje, mora voditi Yutel, televiziju koja brani državu što se ustanovila na redovima za kavu, bonovima za hranu, točkicama za benzin, rezervnoj armiji rada na burzi. A onda potom opet mora voditi Dnevnik Hrvatske televizije,poznat po instaliranju heroja pokreta otpora.
Tri države, tri dnevnika - ispada, da su dnevnike južnoslavenskih režima vodili sami disidenti! Ali, gdje je onda bila ta surova vlast, i od čega su disiderirali ti i takovi disidenti? Ako vlast nije bila na televiziji, morala je po logici stvari biti u opoziciji. A ako je vlast bila u opoziciji, a opozicija na televiziji, tko je onda punio zatvore? Što je, onda, to bilo - neko pijanstvo? Može li despotizam biti tako nelogičan? Kada bi Goran Milić bio wikipedijska jedinica, ali još nije, mogao bi ubilježiti bar jednu sklonost sličnu Tuđmanovoj - onu prema ispijanju otmjenih alkohola. Milić je zacijelo ispio cijeli jedan Jenisej Jacka Denielsa, kojem je već tako blizak da ga zove "Johny". Na odvratne je žrtve natjeravao i ostalu čestitu inteligenciju taj Titov režim, privatna orijentalna despocija kumrovačkog Atille, samonametnutog hohštaplera u društvu stručnjaka. "Meni su dali zadatak da preko noći pripremim film o NDH s težištem na Jasenovcu, s poznatim napuhanim brojkama žrtava" opisuje Obrad Kosovac zašto je i kako snimao taj judeokomunistički uradak. "Tri sam se dana skrivao, direktor je ludovao, ali me nigdje nisu mogli naći. Eto, i na taj način se moralo bježati od mučnih novinarskih zadataka. Uvijek se u ta vremena moglo ići određenim koracima u korist Hrvatske, ako si to htio..." objašnjava Kosovac strategiju Pokreta otpora.
Drugi, tek malo manje poznati lik, jednostavno i potresno opisuje strategiju hrvatskih disidenata komunizma: "Bio sam član Komunističke partije" veli dr. Ivica Kramarić u Globusu u ožujku 1996, "jer sam shvatio da se iznutra mogu boriti protiv tih vlastodržaca..." Pa onda onaj Vrdoljak, koji je - kao žrtva - morao snimiti masu partizanskih filmova, uključujući i odvratne ode partizanštini, NOB-u i komunističkoj Ratnoj mornarici. "U Poljskoj je bio poljski komunizam" nabraja Vrdoljak, "u Češkoj češki, Mađarskoj mađarski, a u Hrvatskoj srpski." U tom i takvom, srpskom komunizmu, žrtveno janje od Vrdoljaka snimilo je desetak filmova. Takvo zlosilje slomilo bi i najveće heroje. Ne i Vrdoljaka, niti njegova oca: "Prijelomni trenutak rušenja komunizma bio je Titov govor 1962, u Splitu. Tito je bio uvjeren da je Split crveni grad, sve dok u sredini jednog od onih njegovih čuvenih govora nije počeo žamor mojih zemljaka. Ljudi su ga na glas pitali o čemu on to govori, jer su ljudi tamo gladni. Moja je obitelj taj govor slušala na šestom katu tadašnje Ulice proleterskih brigada. Otac mi je tada cipelom pogodio Tita na televizoru i pitao se što to Tito zna ako ne zna da mu je narod gladan. Mi smo se tada bacili na pod jer smo se bojali da televizor ne eksplodira. Tko je tada znao što čuči u televizoru?" Ili inženjer Tomislav Mečep, koji je dao osebujan doprinos povijesti hrvatske disidencije priznanjem kako je u komunizmu noću rezao električne kablove, što je - imajući na umu devizu da je komunizam elektrifikacija plus vlast Sovjeta - ozbiljno rušilo same temelje te grozne tvorevine. Pa umjetnik Dado Topić: "Taj Rock,n roll u Beogradu napravljen je", govori poznati pjevač u Horizontima, "baš za koncerte. A taj Beograd je na svakom koncertu bio promijenjen u naziv grada u kojemu smo nastupali. Ni onda u Zagrebu nismo pjevali u Beogradu, već u Zagrebu..."
Idemo li još dalje u povijest, redaju se slični primjeri. Nema đaka u bivšoj Jugoslaviji koji nije znao napamet glasovite rečenice kojima je Josip Broz Tito zaključio "bombaški proces": "Ja se ne ćutim krivim", izjavljuje Tito, "iako priznajem ono, što me tuži državni odvjetnik, jer ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije. Priznajem da sam član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, priznajem da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, te prikazivao kakva se nepravda čini proletarijatu od buržoazije". Zatim: "Ja držim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa da pritisne drugu. Ja sam za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život." Presudu dočekuje uzvikom: "Živjela KPJ, Živjela Treća internacionala!".

 

Ovaj nastup zaslužuje divljenje. Među komunistima onog doba, ljudima posebnog  kova, takav ispad nije rijetkost. Rade Končar navodno umire s riječima "Milosti ne tražim, niti bih vam je dao", a armija komunista s pozdravima Staljinu ili naprosto, poklikom: "Smrt fašizmu - sloboda narodu!"
Ipak, pet godina Titove robije nije bilo tako jezivo:
"Njegova paćenička robijaška uloga bila je, ipak, prilično neuvjerljiva" kaže Pero Simić u knjizi Tito, napisanoj s tendencijom, ali uz dosta točnih činjenica. "Veći dio kazne izdržavao je u obližnjoj Lepoglavi, čiji upravnik je bio njegov drug iz Prvog svjetskog rata Maksimilijan Bohaček. Imao je brojne povlastice: bio je izuzet iz režima disciplinskih kazni, kao zatvorski kinooperater prikazivao je filmove svojim kolegama robijašima, gotovo svakodnevno je "slobodno izlazio iz kaznionice", vrlo često je u Lepoglavi išao "kod hotelijerke Fidlerice popravljati električni uređaj", a zalazio je i u njen kupleraj. Konačno, mnogo je češće od drugih zatvorenika mogaopisati pisma i primati posjete i pakete.
U jednom izvještaju upućenom CK KPJ poslije je i on sam otvoreno govorio o tim povlasticama. "Moram spomenuti da sam ja još od 1930. godine slobodno izlazio iz kaznionice, dakle već nakon nešto više od godinu dana mog robovanja, a to je bilo posve nenormalno." Objasnio je i uzrok te nenormalnosti: "Tadašnji upravnik kaznionice, Bohaček, bio je moj ratni drug i u (ruskom) smo ropstvu bili zajedno, te mi je išao na ruku." Bohaček je zbog tih povlastica prijevremeno umirovljen, a kad je došlo vrijeme da izađe iz zatvora, Broz se nećkao, jer nije uspio ozbiljnije poboljšati svoju skromnu partijsku izobrazbu. "Nakon pet godina, kad sam trebao izaći s robije, bio sam već malo nervozan, jer nisam mogao završiti program (političke izobrazbe) pa mi je trebalo još malo da ostanem (u zatvoru)", priznaje Tito.
Pet godina robije, u najboljim godinama, strašna je žrtva, dakako, i ne treba je podcjenjivati. No, ne treba je ni preuveličavati, a nije moguće ne uočiti i da je država koja ga je utamničila, Kraljevina Jugoslavija, dijelom očito oklevetana. Ovaj zatvorski režim nije, vidi se, bio ni nalik Sibiru. Moša Pijade upravo je u Lepoglavi preveo golemi Marxov Kapital, knjižurinu od 1800 stranica, za što je morao imati sasvim pristojne uvjete.
Povijest hrvatske disidencije - vidimo iz priloženog - povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka, kreativni nemoćnici koji ruše veliki sustav da bi sami narasli u manjem okviru. Nema među njima, kako je točno primijetio Boris Buden, ni jednog istinskog heroja demokracije; poglavito su oni apologeti novog nacionalnog jednoumlja, puke frakcijske žrtve krivih političkih procjena koje od svoje greške u koracima rade ugaoni kamen nove vjere, temelja političke diktature ili orobljavanja masa. Baš kako plemenitog idealistu dr Wernera opisuje Miroslav Krleža u Na rubu pameti. "Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je dr Werner pred kraj svjetskog rata da raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one smrdljive male štamparije svakog petka njegova je Vaga širila svoja krila nad našim blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim Vagama u šesnaestini, s jedne strane: srebrni i dragi zvuk zvona, što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge, mala, unosna trafika, kojoj posao iz dana u dan raste, sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija se sve vidljivije upliv na tzv. javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o pokretima, o strankama, o masama, o mandatu, o uspjehu mandata nad mandatima, o lisnici!"
Eto, od onda do danas o tome se, samo o tome i jedino o tome radi: O lisnici! Jedini muzej koji bi se dao smisaono popuniti njihovom djelima, je Muzej bezuvjetne prodaje kojega, na žalost, na ovim prostorima nikada nitko neće napraviti.

zivjetislobodno @ 02:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Evo članka jednog od najboljih hrvatskih novinara Viktora Ivančića u kojem uspoređuje pionirsku kletvu u Jugoslaviji s Očenašom koji su šibenski prvašići morali izgovoriti orvi dan škole.

http://www.e-novine.com/stav/30216-Pionirska-kletva.html

Jugoslavija je sravnjena sa zemljom, socijalizam je samljeven u prah i pepeo, a nekadašnjim nositeljima crvenih marama i smiješnih kapica s petokrakom bratstvo i jedinstvo ukazivalo se kao "zjenica" tek ako su najbližim susjedima mogli iskopati oči. "Marljivo učenje i rad" zamijenjeni su korupcijom i mahnitom željom za sjecanjem, "dobri i vjerni drugovi" postali su subjekti koje, zbog vlastitog probitka, valja izdati i prevariti... Novo doba, ukratko, niknulo je iz energije destrukcije ostarjelih i frustriranih pionira

Prema jednoj teoriji, koja mi je prije minutu-dvije pala na pamet, socijalizam i Jugoslavija raspali su se zbog silovanja maloljetnika. Prizori masovnih orgija, gdje su sedmogodišnjaci u velikim školskim salama bili prisiljavani da polažu "pionirsku zakletvu" i tako se regrutiraju u vjernike vladajućeg poretka, obilježili su najranije mladosti generacija ljudi iz naših krajeva. Do jučer bezbrižni balavci i balavice odjednom su, ritualnim činom mentalne torture, inicirani u odgovorne članove zajednice koji će štititi sustav od svake vrste neprijatelja: skrušeno ponavljajući riječi odrasloga zapovjednog lica, prvoškolci su se kolektivno zaklinjali da će marljivo učiti i raditi, biti dobri i vjerni drugovi - što su još mogli donekle razumjeti, pa dakle i držati fige u džepu - ali i da će uzgajati tekovine socijalističke revolucije, voljeti svoju samoupravnu domovinu, te "razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio Tito". Prema nekim verzijama prisege, bratstvo & jedinstvo se imalo čuvati i "kao zjenicu oka svog".

Bio je to trenutak kada je malodobnim pregaocima brižna država nametala nove, važnije roditelje, uzore prema kojima su dužni uspostaviti odnos ispunjen strahom i obožavanjem, nakon čega je eventualni izbor između tate i Tita uvijek uključivao kobnu mogućnost pogrešnoga odgovora.

Ako stvari ležernije promotrimo, čitav je taj bivši život munjevitom brzinom otišao u vražju mater točno po (izvrnutom) sinopsisu "pionirske zakletve". Tko zna koliko bi se dugo vrijednosti međunacionalnog bratstva i socijalističkog morala uspjele očuvati da su se nametale prirodnim a ne nasilnim putem. Ovako, svaki je pojedini vjernik poretka u isto vrijeme bio i nositelj traume; uz zavjet lojalnosti, iznuđen u nježnim godinama, u njega je usađena podsvjesna želja da uništi autoritet i sustav koji ga je izložio dresuri i dolično kastrirao. Moguće je da je baš "pionirska zakletva", nostalgični biljeg prvobitnog silovanja, funkcionirala kao mehanizam tempirane hereze.

Prema ovoj teoriji, elem, početak devedesetih nije bio ništa drugo nego euforija masovnoga gaženja "pionirske zakletve". Jugoslavija je sravnjena sa zemljom, socijalizam je samljeven u prah i pepeo, a nekadašnjim nositeljima crvenih marama i smiješnih kapica s petokrakom bratstvo i jedinstvo ukazivalo se kao "zjenica" tek ako su najbližim susjedima mogli iskopati oči. "Marljivo učenje i rad" zamijenjeni su korupcijom i mahnitom željom za sjecanjem, "dobri i vjerni drugovi" postali su subjekti koje, zbog vlastitog probitka, valja izdati i prevariti... Novo doba, ukratko, niknulo je iz energije destrukcije ostarjelih i frustriranih pionira.

Ova me razmišljanja krijepe dok svjedočim početku nove školske godine u Hrvatskoj. U većini splitskih osnovnih škola obred inicijacije prvašića bio je isti: djeca i roditelji najprije su bombardirani potresnim tonovima nacionalne himne, potom je ravnatelj obrazovne ustanove kazao nešto prigodno, a onda je lokalni svećenik novopečene đake blagoslovio, podsjetio ih na postojanje Vrhovnoga Autoriteta i pozvao da zajedno izmole "Oče naš". I djeca su, horski, molila ("Otpusti nam, Gospodine, duge naše..."), ne samo mali katolici, nego i pripadnici drugih vjeroispovijesti, a bogme i oni koji u Gospodina, zasad, ne vjeruju.

Sve je nalikovalo seansama grupnog bludila kakvima su davno bivale izložene njihove mame i bake, tate i djedovi, polažući "pionirsku zakletvu". Nije se zaboravilo ni preuzeti primat nad roditeljstvom. Župnik u Gornjoj Vežici, primjerice, novopečene je školarce upitao: "Tko vas najviše voli?", a onda gromko odgovorio: "Dragi Bog, naravno!", zlobno se cerekajući prema postiđenim roditeljima. Prije prvoga slova prvašići iz Gornje Vežice naučili su da ih Gornje Biće voli više od majke i oca, pa će, logično, i oni njega.




Moj prijatelj, prokleti ateist, bio je doslovno zgranut, dlanovi su mu se znojili dok je sa zebnjom pogledavao svoga malog Lovru kojega, na pravdi boga, sile da sudjeluje u kolektivnoj molitvi. Uz ostalo, spopadao ga je strah da će se njegovo dijete već prvoga dana iskazati odviše drugačijim, te će mu šok od početne neprilagođenosti obilježiti čitavo školovanje. Mali Lovro, međutim, izdeklamirao je molitvu gardom okorjeloga rutinera. "Kako si znao 'Oče naš', jebo ga ti?" pitao ga je zbunjeni roditelj kad su odlazili kući. "Pa učili smo to u vrtiću, tata!" kazao je malodobnik, šmekerski namigujući. Kasnije je moj naivni prijatelj upriličio malo obiteljsko sijelo, održao zažareni govor o laičkoj naravi obrazovnih institucija u civiliziranim zemljama, o deklariranoj odvojenosti države od crkve, o tome kako religiji nije mjesto u školama, o tome kako mu ne pada na pamet dopustiti da nekakav pop - "s očitim pedofilskim sklonostima" - ruši njegov roditeljski autoritet i svjetonazor koji kani prenijeti na svoju djecu, podsjetio čak na tekovine Francuske revolucije, ali ga je starija kćerka prekinula, tutnula mu pod nos udžbenik iz vjeronauka za sedmi razred osnovne škole i pokazala prstom podcrtani pasus. Tamo je pisalo: "Pobačaj (abortus) izravno je ubojstvo nerođenog djeteta i najveća izdaja majčinstva. Majka, simbol sigurnosti i ljubavi, pobačajem se pretvara u ubojicu najnevinijeg bića."

Ošinut novom dozom stresa, moj je prijatelj s nevjericom razgledao korice, gdje je stajalo da su izdavači udžbenika Hrvatska biskupska konferencija i Nacionalni katehetski ured. "Kakvo je ovo sranje, čovječe?!" uzviknuo je, a zatim graknuo prema kćerki: "I otkad to ti ideš na vjeronauk?!" Naravno da se iste sekunde umiješala gospođa majka: "Da malo više vremena provodiš s obitelji, znao bi čemu su sve djeca izložena. Tada bi ti bilo jasno da vjeronauk jest izborni školski predmet, ali se faktički ne može izbjeći." Nju je, srećom, presjekla energična tinejdžerica: "Ti se ne miješaj, ubojico!"

Iskoračimo li sada iz obitelji kao osnovne ćelije društva ka društvu kao osnovnoj ćeliji obitelji, moglo bi se reći da je saznanje kako se (današnji) čuvari katoličke Hrvatske regrutiraju u istome mliječnom dobu i na isti zavjetni način kao i (nekadašnji) čuvari socijalističke Jugoslavije zapravo odlična vijest. Iz prostog razloga što je socijalistička Jugoslavija tako kvalitetno nestala da se kompletno njeno naslijeđe može smatrati nepostojećim. Koji bi bio razlog da se povijest ne ponovi, samo s katoličkom Hrvatskom? Nazvao sam prijatelja i poručio mu da ima razloga osjećati se dobro, jer je na djelu pionirski poučak: ono što se, pod prinudom, izriče kao zakletva, usvaja se kao kletva.

Teorija da su bivši poredak skršili silovani pioniri možda nije točna, ali je barem umirujuća. Treba samo čekati da proces utjerivanja katoličanstva u kosti hipertofira u dovoljnoj mjeri, pa će bivši mladomisnici prirediti spektakularnu odmazdu nad onima što su ih silili da formativne godine provode na koljenima, mrmljajući "Oče naš" gdje mu nije mjesto: prisilno unovačeni vjernici, zahvaćeni rastrojstvom, s groznim psovkama na usnama, možda će razbijati oltare i raspela, sipati otrov u svetu vodicu, istjerivati biskupe iz stanova kao što se to nedavno činilo s oficirima bivše JNA ili organizirati terorističke napade na skupine turista koje pohode Međugorje.

Sličnost između katoličke Hrvatske i socijalističke Jugoslavije, doduše, nije potpuna. Potonja se, na primjer, nije lažno predstavljala, nego je svoju službenu - komunističku - vjeroispovijest zakonom proglasila jedinom dopuštenom. Hrvatska je, naprotiv, sekularna država i multikonfesionalna zajednica, što za posljedicu ima to da za svih važe tvrdi katolički zakoni i običaji. Po sličnome obrascu kao što se učenici privode školskom vjeronauku: predmet je fakultativan utoliko što je neizbježan. Katoličanstvo nije službena državna religija utoliko što je sveprisutno i agresivno nametnuto od strane države. Hrvatska tako živi svoju laičku varijantu vjerskog fundamentalizma, u trajnome nesporazumu između samodefiniranja i samoostvarenja.








Egzotični dodatak glasi da se crkva ovdje ne ulizuje državi, nego je stalno obratno. Crkva tek osigurava ideološki rezon toga nesporazuma. O kakvome je rezonu riječ? Opravdavajući prisiljavanje novopečenih đaka da zborno mole "Oče naš" na prvi dan škole - uključujući one koji nisu katolici - biskup Slobodan Štambuk kazao je da "tolerancija nije izbjegavanje svojega da bi se svidio drugom", jer bi to bilo "samoubojstvo dostojanstva". U nekim ranijim vremenima iskaz bi se smatrao eklatantnim primjerom klerofašizma, ali ovdje ćemo se, da ne uvrijedimo kler, zadržati samo na fašizmu.

Kako bilo, trend je pozitivan ako se promatra iz dugoročne perspektive. Kvantiteta prikriva nedostatak kvalitete. Monumentalnost i nasilno pokatoličenje svjetovnog života mirišu na manjak unutrašnje vitalnosti. Janjičarsko privođenje mladih duša majčici crkvi miriše na uzgoj budućih izdajnika. Vjeronauk u školama, vjeronauk u vrtićima, vjeronauk u jaslicama, križevi u učionicama, križevi u sudnicama, križevi u bolnicama, križevi u vojarnama, križevi u ministarstvima, križevi u državnim uredima, križevi u javnim zahodima, križevi po brdima, zvučnici na crkvama, molitve na stadionima, molitve na televiziji, molitve na radiju, marijanski prilozi u novinama, blagoslovi učenika, blagoslovi mostova, blagoslovi dalekovoda, blagoslovi autocesta, zabrana rada nedjeljom, zabrana umjetne oplodnje, zabrana homoseksualnih brakova, zabrana abortusa... sve su to mogući signali da od Katoličke crkve u Hrvatskoj, nastavi li se dobrim putem, neće ostati ni kamen na kamenu.

zivjetislobodno @ 02:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 23, 2009

A reci mi što si vidio u njoj. Što sam vidio u njoj. Teško pitanje njime su se mučili najveći umovi ovoga svijeta    i nisu dali odgovore    ali, možda si ti baš najveći um koji bi mogao dati na to odgovor      nego reci što si vidio u njoj        u njoj sam vidio nešto neopisivo neizrecivo nešto što je toliko izvan domašaja svijeta da se ne može opisati pravim riječima al i  pokušat ću        u njoj sam vidio ,,,,,,,,,, nju samu   onakva kakva je     vidio sam nju bez ikakvih ljuštura    vidio sam njenu suštinu        bez ikakvih skrivanja i tajni        vidio sam njezinu nutrinu u pravom smislu te riječi   iako se danas ne zna pravi smisao    izgubio se    stari su to znali ali su ljudi kao i sve i to uništili

vidio sam ju cijelu   znate li što znači vidjeti nekoga cijelog     bar što za mene znači      naravno ne možete     nisam vam nikad rekao što je to meni     iako bi mogli pretpostaviti       ali ne znam koliko se bavite takvim stvarima u današnje vrijeme potpuno iiiiirevelantnim     vidio sam ju cjelovitu a to je bez ikakvih maski, laži licemjerja pretvaranja u nešto što nije   vidio sam je bez maske ikakvih društvenih nameta  bez njene lažno stvorene ličnosti   uostalom , kažu da je svaka ličnost lažna     naša nama potrebna obmana ili možda nam netko drugi ju nameće   tko će ga znati   nije ni važno    i u jednom i drugom slučaju  trebamo je se otarasiti     ukoliko nam smeta    a sigurno smeta     no da ne ulazim u druge teme         najvažnije od svega je ono zašto je došla ljubav      jer ne bi došla bez jednoga     makar imao sjajan „vid“ makar mogao vidjeti svačiju ljušturu     ne bih mogao vidjeti ono ispod  ono suštinsko ono bitno     ono zbog čega ........   ne bih ju mogao vidjeti da mi nije  ,s,,,lušate li ,.,,  DOPUSTILA da je vidim        i vidite tako se rodila  tako se rađa ljubav     barem sam ja tako shvatio po ovom empirijskom iskustvu       vrlo zanimljivo    moram reći  vrlo vrlo       ne znam je li to mladenački duh povezan sa težnjom za filozofskom mišlju i ljuavlju za filozofijom očito indijskom   ili nekim pokretima new age  ili šta ja znam     ali u ovom što ste rekli ima nešto     to svakako        to vam moram priznati        no bitno je da u ovcme imanečeg što je vama bitno  što vi osjećate ali ne zamjedbom kao životinje nego srcem intuicijom             vašom sviješću     ja nemogu o tome govoriti  jer ....ako je to velika istina o čemu vi govorite tko sam ja da vam sudim                to bi bilo kao da ...ne znam....  nije ni bitno        htjedoh naći neku uspredbu ali shvatili ste     to bi bilo kao......... evo kao da idem šumom s čovjekom koji ju je posadio i govorim mu da ja mogu bolje voditi u noći jer sam iskusan zvjezdoznanac         ostajte mi dobri moj dragi    a ja se odsad jedino nadam da sam našao nekog s kim mogu dijeliti svoje misli iskreno,  jer uzalud mi je lagati i govoriti drugačije od onog što mislim kad vi očito jako dobro čitate sve prijetvornosti         i nasmiješi se prvi put     puno se puta u životu smijao ali je to bilo kao što bi on(Onaj) rekao prijetvorno svrsishodno a sad je osjećao da se zaista iskreno i istinski smijao   dapače znao je to, osjećao        nije se sjećao ni da se u djetinjstvu tako smijao    iako ni nije bilo nekog razloga za smijehsad     bar ne po društvenim mjerilima obrascima, normama i inim sinonimima        ali ovo je bio više neki duhovni smijeh     vjerojatno onaj pravi    jer je osjećao pravu sreću    nije to bio običan smijeh na neku šalu domislicu  zanimljivost     nije to bila sreća za koju samo mislimo za koju se pretvaramo  da je sreća   koju uobličujemo da bude sreća koju želimo gledati kao da je  sreća     to nije bila sreća zobg novčanog dobitka zbog rađanja sina   zbog pijanstva  dobrog društva ili takvog nečeg         jer  normalno je da se tada smijemo         samo je li to prava sreća koju osjetimo         ona prirodna ili smo jednostavno toliko navikli da mislimo da je to to   i da to nazivamo srećom         pa da ju zbog sjećanja da se u svakoj takvoj situaciji u njihovom životu koristila ili osjetila riječ sreća i oni nazivaju srećom                 otišao je pogledavši još jednom s osmjehom za koji bi rekli da je cinički s dozom lukaštine i podsmjehivanja ali ovo je bio smijeh dobrote odobravanja pozdrava       kao da je htio reći  u isto vrijeme kimnuvši glavom polagaano    to je dobro    vjerujem u vas   zahvaljum vam   takvih bi ljudi  trebalo biti više       želim vam sve dobro         osjećam da se više nećemo vidjeti ne znam zašto   ali ne želim vam reći nešto u smislu sjećajte me se       jer uopće nemam takve primisli  samo vam želim poručiti da mislim da sam shvatio  osjećao sam istinu   tu tako željenu istinu, iskrenostsvijest   svjesnost u vama   samo to želim da znate     i vjerujte završit će te dobro ne znam kako gdje ni zašto ali bit će nečeg dobrog kod vas makar morali prije toga prolaziti užasne stvari         eto takav je to smijeh bio       smijeh koji je kao što slika nosi tisuću riječi         prenio tisuće misli ovom mladom suputniku na vom svijetu       i on se osmjehnuo        osmijehom koji je govorio još više    ali koji se mogao sažeti u jedno hvala vam što ste sve ovo prvo prihvatili pa shvatili  neizmjerna vam hvala   zasad ste jedini   oprostili su se tako osmijesima većima od bilo kojih do tad viđenih u nihovim životima  ai u njegovm osmjehu se mglo iščitati da će im ovo biti zadnji takvi zajednički        kao da je intuicija od njegove priče i pouke toliko narasla toliko s epovećala da su mogli predviđati i znati budućnost    bar svoju bližu – do smrti.

zivjetislobodno @ 03:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
7977
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Index.hr
Nema zapisa.